Kolumne

utorak, 25. srpnja 2017.

Zoran Hercigonja | Strojni larinks na krovovima poezije - razmatranja o poetici praznine Branimira Dropuljića


Dojmljivo izbodena opušcima dekadentnog društva zapada koje zâpâdâ u depresiju izazvanu nedostatkom „zidova“, nedostatkom intime, osobnog zadovoljstva i zdravog humora, nedostatkom L-J-U-D-I, poezija Branimira Dropuljića lamentira kroz vješto kadriranje uvjetovanim refleksom mehanizma larinksa.

Tek probuđen strojni larinks vremena virtualizacije u kojem živimo govori jasno, isprekidano u radikalno kratkim i jasnim valovima izjava. Probuđeno dijete, u deficitu emocija i iskustva prvim riječima proriče prazninu, jer je i on (strojni larinks) sama prazna. U nedostatku kulture iskrivljene od išijasa, progovara koncizno, jednostavno, uznemirujuće; u suprotnom bi govorio histerično i patetično baš poput ljudi. Odakle početi? Od praznine naravno ili od ljudi? Ne vidimo što se događa? Nestajemo, razgrađujemo se do nepremostivih elementarnih razlika u kontekstu autizma kompjuterske generacije.

Strojni larinks uviđa problem sa svojim djetinjim očima:

„...stan nema jasne zidove oni odbacuju intimu
[...]
tonu
ispod kiše,
krovova
do svojih
nepremostivih razlika“
(Na krovovima)
Nestali su jasni zidovi srama i moralne odgovornosti; nikli su zidovi ljubomorno čuvanih vlastitih intimnih egzilija.
Progovara strojni larinks:
„...imamo te zidove
nemamo vrata... “
(Tepih)

Nemamo vrata autocenzure misli i želja koje rugajuće i nepodnošljivo arogantno cure i strjeljaju, ranjavaju, oduzimaju pravo na disanje. Težak i ofucan oblik suvremenog kukavičluka. Skrivanje pod suknjom neizravnog kontakta.
Uvjetovani strojni refleks bi rekao:
„...pušit ću nargilu, stvoriti svoj ritual
ostajemo...“
(Tepih)

Gdje ostajemo?! U slijepom crijevu samozatajnosti. Samozatajnost koja neutralizira vlastitu osobnost. Odatle izvire praznina. Riječi tek probuđenog djeteta strojnog larinksa peckaju u ono bitno. Čovjek odbacuje intimu misli, a forsira postupno nestajanje iza kulisa otuđenja, iza zidova intime njegovog habitusa. Skrivanje u ruševinama svojeg mlohavog samopouzdanja„... djeca su pisala sastavak... (Djeca i anđeli)“ i porukama bez cenzure bičevali ostatak ljudskog, prisnog, ispunjenog.

„Autizam kompjuterske generacije“, progovara strojni larinks bez emocija, opomene, osuđivanja, jednostavno i jasno. Dijagnoza pogođena u samu srž: smetenost, iza smetenosti otuđenost, iza otuđenosti patološko kritiziranje kroz trbuhozborstvo. Mnogo je lakše reći preko posrednika nego direktno pljunuti u lice. Ako postoji dijagnoza, postoji li lijek?
„...izgradit ću balkon
kad se malo odmorim
mora postojati način da se proširi beton
produži u moj zaslužen doprinos zgradi
da se odmorim
izvedem sebe, radnika...“
(Izgradit ću balkon)

Lijek mora postojati! Trebao bi postojati! Strojni larinks sugerira: „izgradite balkone, mostove i puteve jedni prema drugima; prevladajte tehnološki muk i autizam.“ Stisnite svoju hrabrost među nogama vi ugroženi i isprazni. Mora postojati način da... izvedem sebe... (Izgradit ću balkon)“.
Strojni larinks sugerira:

Neka subjekt ne iščezava u mutnim daljinama vlastite egzilije; neka subjekt opći sa subjektom, a praznina s prazninom.

Nema komentara :

Objavi komentar