Kolumne

utorak, 25. srpnja 2017.

Sonja Smolec | Ivica Prtenjača: Tiho rušenje


U romanu „Tiho rušenje“, Ivica Prtenjača nam prikazuje život profesora književnosti koji svoju budućnost nalazi u soboslikarskim poslovima. Uz njega i život mladića, imenom Elvis jednog od onih izgubljene poslijeratne generacije koji uz „profesora“ postaje uspješan soboslikar i pomalo otkriva svoju pravu osobnost, u početku nasilničku, u istjerivanju pravde gdje god bise osjetio ugroženim, a zapravo je vrijedna, ugodna i poštena mlada osoba koja ihsve svakodnevno iznenađuje.

Posao koji dobivaju, adaptacija stana u Haulikovoj ulici u Zagrebu, pretvara se u neobičnu simbiozu posloprimaca i još neobičnijeg poslodavca, Branimira Vukoje. Preuređenje stana kojeg svrhu otkrivaju malo po malo, kao što se malo po malo otkriva i prava boja zida ispod oguljenih tapeta, adaptacija koja se radi van logike onih koji znaju kako bi je trebalo naraviti ali unatoč svemu slušaju želje svog poslodavca, neobičan život i osobnost svakog od njih, daju poetsku sliku kojima je Ivica Prtenjača sklon u svojim pisanjima.

Iz tog se razloga, načina na koji Prtenjača piše, čini kao da je svaki novi roman, nastavak onog prethodnog.

Čitatelji će i u ovom romanu, posebno oni koji već od ranije poznaju djela Ivice Prtenjače, bez obzira na njegovu tematiku, ili možda baš i zbog nje, pronaći veoma mnogo izrečenih mudrosti, veoma mnogo lijepih slika koje bi vrijedilo zapisati i zapamtiti. Svaka od njih uvlači se u nas, i osvaja nepovratno.

Naslov romana „Tiho rušenje“ izvrsno je odabran, nosi veliku metaforičku težinu. Svako rušenje prethodi, ili bi trebalo prethoditi raščišćavanju terena, bilo stvarnog bilo osobnong, i često, gradnji nečeg novog.

Već na samom početku romana profesor razmišlja o poslu koji im je ponuđen:

"Puno ćete ovdje raditi, treba sve oguliti i nanovo urediti. Oguliti i urediti, to mi se urezalo, jer to guljenje zvučalo je baš dobro. Što nakon toga ostane, pitao sam se, goli zidovi? Gola sudbina, gola nesreća?"

Stan koji se obnavlja nosi u sebi bolnu priču njegovog vlasnika, želju da napokon otkrije, ogoli osobnu ranu koja ga godinama muči – samoubojstvo sina koji detalj saznajemo iznenada i na neobičan način.

Svaki od likova toliko je različit od onog drugog da je začuđujuće s kakvom lakoćom oni pronalaze zajednički jezik. Poštovanje dvojice mlađih prema svom poslodavcu, neobičnom i tajnovitom čovjeku čija se životna priča pomalo otkriva sa svakim slojem oguljenih tapeta u njegovom stanu, dovodi i do prijateljstva, udruživanja, dijeljena tajni.

Na jednak način ta njihova međusobna „otkrivanja“ pokazuju nam da su zapravo sva trojica bila izgubljena u svojim okrnjenim svijetovima, da su napokon našli način da se pomire s onime što se ne da i ne može promijeniti i da krenu dalje.

Cijela knjiga odiše ne tako davnom prošlošću, govori o ratu koji je na svakom od njih ostavio vidljive ili nevidljive ožiljke, a da autor u cijeloj knjizi samu riječ „rat“ gotovo da i nije spomenuo.

Slika iz prošlosti, dio romana koji izgleda kao da je iznenada zalutao u cijelu ovu priču, iz vremena kad se u Irskoj Branimir Vukoja upoznaje s Estebanom,  prevoditeljem koji mu je spasio život, itekako je vezana sa sadašnjošću kada osim vidljivih ožiljaka i gelera koji Vuka, kako voli da ga drugi zovu, stalno podsjeća na neka druga vremena, krije za njega još bolniju ranu.

Način na koji Ivica Prtenjača piše je pitak, lako se čita ali nikako nije „lako štivo“. Svaka pročitana rečenica poziva nas dalje, svaka nova slika nastavak je prethodne. Razmišljanja likova, naročito profesora književnosti, koji živi sam u iznajmljenom stanu, koji je, ako on sam kaže, gotovo nedirnut, bijel, sterilan, u kojem nema gotovo ništa od njegove osobnosti. Razmislimo li o ovom detalju, lako ćemo doći do zaključka zašto je tako. Lakše je otići, negirati sam sebe, i napustiti bilo koje mjesto ako se za njega ne vežemo, ako iza sebe ne ostavljamo tragove svog boravka.

"Samotna bjelina moje garsonjere u novoj peterokatnicine možese ni na koji način usporediti s ovim stanom, s ovim domom."

Pišući o vremenu sadašnjem, o temama i problemima s kojima se suočavaju mnogi – nemogućnost pronalaženja posla u struci, raspad brakova, gubitak prijatelja,  bijeg u usamljenički život… pa čak i veze među ljudima koje se naslućujusakrivene iza bokora cvijeća nečijeg vrta na kraju grada, i one mlade, pomalo plahe, koje se tek rađaju.

Svaki lik ovog romana se, u neobičnoj simbiozi zajednički provedenog vremena, mijenja:

"Vukov stan vrlo je brzo postao naša zajednička čahura, mi smo već zapreteni, nas, onakvih kakvi smo bili kad smo kročili niz ovaj dugačak hodnik, više nema..."

Nisam mogla ne odabrati još jedan dio iz ove izuzetne knjige:

"Čitav mjesec nelogičnih, katkad i uzaludnih poslova, redoslijed zabezumnike, pa taj Sveti Lezilebović, Glatka, Sibila, ti mladići limunići, cijeli jedan novi život s vrlo čudnim, a opet dragim i posebnim starcem, čovjekom kojisam odlučuje hoće li biti invalid u kolicima ili solidan starčić kojeg posjećuje dvadeset godina mlađa žena..."

Ivica Prtenjača je definitivno pisac koji nas neće razočarati. Ljepota njegovih rečenica plijeni. Prozu ispisuje u poetskim slikama od kojih bi se mogle mnoge navesti, no, evo još jedne:

Vuk spava na ramenu svog sina, Elvis grli oca koji ga je ostavio. Još nismo u Gorskom Kotaru, a kombi je prepun popodnevne svjetlosti, vozimo u sunce, u njegov zapad i ovo čemu svjedočim ima zlatnu boju njegova obruba, čudesan lom svjetla i sudbine, ovdje, u ovoj kabini koja podsjeća na plahu školjku koja se otvorila i pokazuje svoj meki i ranjivi trbuh…

Takav način pisanja otkriva nam jednako tako senzibilnu dušu pisca koji to (možda), u stvarnom životu neće htjeti ili neće znati pokazati, no zato zna kako da to učini u svojim vrhunskim literarnim djelima.


Nakon romana Brdo, s kojim je Ivica Prtenjača osvojio nagradu V.B.Z.- a i TISAKmedije za najbolji roman 2014., ovo je definitivno nastavak njegovog uspješnog stvaranja.

Autor kaže: “Sve je poezija”, pa na taj način preporučujem da se čita i „Tiho rušenje“.
  • Nakladnik: V.B.Z.
  • 05/2017.

Nema komentara :

Objavi komentar