Kolumne

srijeda, 12. srpnja 2017.

Mirjana Radman | Ognjišće moje


Na fotografijiMartina Radman Listeš - Golubice design

Obući ću haljinu što na bagrem miriše
Kad prođem sokakom da malo udišem.
Al' sokak sad moj, nije što je bio,
Nit' bagrem je stari procvjetao.

U avliju sjedoh ispred dunje žute,
Tugom obavijena što bagrem ne miriše.
Ni ti dunjo mirisna nisi što si bila,
Neka bol te snašla pa si požutila.

Kraj pendžera starog loza se savila,
Par grozdova na njoj, do pola dozrela.
Rađala je s mukom samo da plod živi,
Ako joj ne dozre, mora da se smiri.

Sve ste vi nas, dragi, napustili ljudi
Nit' žeđ, ni' glad naša, ne brine sad vas.
Naslonih se na tarabu staru,
Od siline moje napuknu i ona.

Iza nje se uspravio, velik stari hrast.
Obgrlih ga nježno s plačem na sav glas.
Tad kao u magli, komšija se stvori
Pa mi i on otpoče s mukom da govori.

Ti ognjišće svoje došla si obići,
I sokakom starim malo se prošetati.
I mirisa starog bagrema osjetiti,
Al ’ kad si došla tuga te obuze,
Oči tvoje plave oblaci natkrili.
Niz obraz tvoj slijevaju se kapi
Dok ti srce zebe od velike tuge.

S godinama čovjek nauči da voli,
S godinama spozna kako sve to boli.
Oj, ognjišće moje, ja ti moram poći,
Možda ću ti ponekad odsad tužna doći.

Nek' nas sada miluju slike iz davnina,
Jedina nam radost ostala u njima.

Nema komentara :

Objavi komentar