Kolumne

subota, 1. srpnja 2017.

Marijan Falica | Srpanjsko sunce




Gledao sam ju kroz krošnju drveta.
Čekala je tramvaj.
Duga crvena kosa.
Isprepletenih prstiju i skupljenih koljena,
Izgledala je kao sramežljiva curica.
Gledao sam ju s druge strane ulice.
Pod krošnjom drveta skrivao sam mamurluk od jutarnjeg sunca i čekao bus.
Mogao sam joj prići i predstaviti se.
Bilo bi joj čudno, ali mogao sam to napraviti.
Mogli smo se smiješiti upoznavajući se.
Mogli smo se dogovoriti za sastanak.
Mogla mi je pričati o sebi.
Mogao sam se zaljubiti u nju.
Mogli smo otići na ljetovanje zajedno.
Mogli smo se voziti spuštenih prozora starom cestom uz more.
Držao bih je za ruku.
Gledala bi u valove dok bi joj vjetar mrsio kosu.
Mogli smo ležati na leđima i promatrati zvijezde.
Bez riječi držati se za ruke.
Mogao sam ju poljubiti.
Mogla mi se nasmiješiti.
Gledao sam ju dok je srpanjsko sunce zagrijavalo asfalt.
Stajala je malo dalje od ljudi na stanici.
Kao da joj je neugodno.
Trebalo mi je piće.
Propustio sam bus koji bi me odvezao tamo gdje sam trebao ići.
Ušla je u tramvaj koji ju je odvezao tamo gdje je trebala ići.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.