Kolumne

srijeda, 26. srpnja 2017.

Krunoslav Mrkoci | Priča iz Hrvatske. Sorry, stari.



Bio je odličan učenik i odličan student. Uvijek je sve uspijevao naučiti za pet. Ali osim izvrsnosti u reprodukciji memoriranog, nekih drugih kvaliteta po kojima bi se isticao, nije imao. Kod njega nije se nalazilo nikakvih tragova inovativnosti niti potrebe za kreiranjem nečeg novog. Sve u svemu, bio je štreberski mediokritet.

Nikada ni u čemu nije, čini se, zakazao niti iznevjerio roditelje. Bio je uzoran sin. Nedjeljom je uvijek uredno nazočio obiteljskom ručku. Juhica, stari obiteljski porculan, itd. Nekakvih posebno bliskih prijatelja nije imao. Tek dva-tri znanca još iz školskih i studentskih dana. S njima je nastojao održavati kontakte, i barem dva-tri puta godišnje otići na pivo. Volio ih je smatrati i nazivati svojim prijateljima. Međutim, noćne izlaske s prijateljima uvijek je nastojao okončati do 23 sata i nije se dao nagovoriti na produljenje. Vjerojatno je to bilo stoga što je još uvijek živio s roditeljima, ali još više dobar primjer uspjelog konzervativnog odgoja. Imao je 32 godine i još uvijek je bio djevac.

Zazirao je pomalo od razuzdanog ponašanja suvremene mladeži. Nikada nije sjedio s vršnjacima na betonskim stepenicama ispred faksa, s pivom u ruci, u predvečerje. Njegov odnos prema svijetu bio je aristokratski i snobovski. Nije dopuštao sebi da ga ponesu niti radosti druženja niti žar trenutka. Odisao je diskretnim vrijednostima višeg srednjeg sloja buržoazije, što se očitovalo u opreznosti i trezvenosti baratanja novcem. Pri izlascima, kako rekosmo, s prijateljima, uvijek je bio umjeren. Premda inače, navlastito, pomalo korpulentne građe.

U skladu sa sudbinom koju mu je kozmos odredio, tekao je i ostatak njegovog curiculum vitae. Dobro pozicionirana građanska obitelj iz koje je ponikao, osigurala mu je zahvaljujući dobrim društvenim i političkim vezama solidno plaćen posao namještenika u državnoj službi. To je pozicija i situacija o kojoj mnogi sanjaju. Zavidni nesretnici, bez odgovarajuće obiteljske pozadine, bez korisnih društvenih i političkih veza, nazivaju takve, sretnije od sebe, "uhljebima". Posprdan je i omalovažavajući to izraz. Pravilnije bi i više u skladu s duhom hrvatskog jezika bilo nazvati ih "ukrusi".

I na kraju, što reći? Sorry, stari. Nadam se da se ne smucaš po kojekakvim sumnjivim književnim internet portalima. Znam da Facebook profil nemaš (prema tvojoj vlastitoj izjavi). Oduvijek si osjećao zazor i prezir prema takvim popularnim narodskim zabavama, i potrebu da se distanciraš od svega toga. Jednako kao što ne piješ vodu iz slavine, nego isključivo flaširanu. Jednako kao što se ne voziš javnim prijevozom jer se ljudi ne peru redovito i smrde.

Nadam se da nećeš pročitati ovaj tekst. A ako ga ipak, kojim malovjerojatnim slučajem, pročitaš, nadam se da mi nećeš zamjeriti na istini. Sorry, stari.

Nema komentara :

Objavi komentar