Kolumne

srijeda, 26. srpnja 2017.

Hana Konsa | Bila jednom jedna žena



Bila jednom jedna žena. Bila je okrugla, lijepa, pametna i nesretna. Ovo je priča o njoj. Priča ima i pitanje. Znate li tko ju je ubio?

Upoznale smo se lako a jednako tako tekao je i naš odnos. Bile smo kao dva zaigrana mišića u žitu. Ja sam bila vitka, ona je bila debela. Ja sam imala novce ona nije. Ja sam imala budućnost ona nije. Ona je bila na kraju ja na sredini.

Nedostaje mi jer sam samo s njom mogla pričati o seksu kao da pričam sama sa sobom. Ustvari nedostaje mi iz sasvim drugih razloga, na primjer željela bih joj dati ono što nisam. Površno gledajući ja sam imala dosta, ona puno manje a opet je ona bila davateljica u našem odnosu. Mislim da sam se ponijela kao kučka. Laprdala sam, trkeljala sam, sav površni sloj mene izlijevao se po njoj. Ona je pak sve to apsorbirala kao kad opraštaš djetetu. Samo mi je jednom prigovorila. Ispričala sam joj kako sam kupila deset sadnica pelargonija. Svaki po cijeni od deset kuna. „Ah Hana, to se ne kupuje. To je kilo teletine. Trebala si negdje otrgnuti cvijeće, presaditi.  Joj što  bih ja sve učinila s kilo teletine.“ U sebi sam mislila da je običan Pero-ždero, kao i da se tuđe cvijeće ne smije  krasti.


Ja sam  veliki šetač, ona bi svaki put rado prihvatila moj prijedlog  da bi odmah na početku staze zasjela u prvi kafić. Ja bih se nagrađivala kavom tek nakon odrađenih kilometara brze šetnje, ona je smatrala da život treba uživati. I da su sva ta moja prakticiranja po sistemu rad, trud, napori  jednako nagrada tek zavaravanja.  Njene priče iz mladosti su me oduševljavale jednako kao i prestravljivale. Radila je sve ono što ja nisam.

A njena mladost je krenula rano, silovito i sočno. Srednju školu je prekinula i na brzinu skucala neki kuharski tečaj. Tada je izgledala kao seks bomba. Cijela je bila u grudima i guzama s izvanredno tankim strukićem. Crnka crnih očiju. Vrckasta brza na jeziku i spremna na konzumaciju života. A taj isti joj je odmah darovao izazov u liku nekog engleskog lorda. Živa istina. S tim lordom je skitala po evropama. Pokazala mi je jednu fotku na kojoj su ona i lord, u kabrioletu, sunce, ona se hihoće, on se smije. Kao filmski kadar. Puno godina kasnije  bilo joj je žao što je odbila njegovu prošnju. „Da sam pristala danas ne bih imala ovih briga“ rekla je.

Sigurna sam da je svaki dan svog plodnog života imala seksualni odnos, a i više puta dnevno. Za razliku od nas koje smo stisnule svoja tijela i čekale… Kada je lord postao dosadan vratila se, mislila je samo po neke dokumente u rodni grad. Tamo ju je dočekao pomorac. E njega je voljela. I rodila. Zanimljivo sada dok pišem pokušavam se prisjetiti jel se bila uopće udala ili nije. Nevjerojatno je da je to uopće nisam ni pitala. Znam da mi je pričala da je taj, pomorac, stalno želio da je ona mršavija nego što jest. A voljela je papati.

Njena kalvarija počela je i prije njenog rođenja. Iako rođena slučajno….onako, ostavljena je namjerno. Bila je višak i prije začeća. „Jedino što u životu želim je veliki drveni obiteljski stol za kojim će se okupiti cijela moja obitelj, kojoj ću ja kuhati“ rekla mi je. Koja jebena obitelj mislila sam u sebi, pa nemaš nikoga, ženo osim tog djeteta.  Doduše imala je i partnera, s kojim je živjela, ali oni su se zadržavali po par godina pa bi došao neki drugi i tako….nisu se činili značajni. Barem ne da bi joj izdrvenarili taj njen  stol.

Išlo joj je u ljubavi onoliko koliko je nije išlo u poslu. Kvaka je bila u tome da je bila vrlo prkosna i ponosna. Pa je  dozvoljavala bogatom pomorcu da uzdržava dijete ali ne i nju. Uredno je vodila računa da ne popije niti kavu od novca koji nije sama zaradila. Radila je kao pomoćna radnica po restoranima  i  čistila po tuđim kućama. Stanovala u podstanarstvu, podizala dijete i bila još uvijek vesela. Zinula sam preko šalice čaja od kadulje, tu je kadulju sama brala, sušila i pripravljala, kada mi je rekla da je jedan dio života, nekih par godina provela u društvu trgovaca teškim drogama. „Čistim ja ispod kreveta kad  tamo paket. Pogledam, droga. Ništa, čekam tko će doći po to, kad ono moj prijatelj. Uredno pozvoni popodne, popijemo kavu, ja mu to dam i ništa ne pitam.“ Takva je bila.

Negdje oko četrdesete godine života, otac kojeg gotovo i nije poznavala testamentarno joj je ostavio nešto novca. Odlučila se na privatan posao. Išlo joj je dobro. Dok nije došlo do  sveopće financijske makljaže. U situaciji u kojoj samo najlukaviji imaju pravo na zalogaj propala je preko noći. Ostao je veliki porezni dug.  Nastupile su duge tužne godine.  Dijete je odraslo i otišlo. S njim je uvijek imala izvanredan odnos. Stvorila je predivno biće. I bez onog drvenog stola. Posljednjih godina živjela je s jednim dobrim čovjekom. Ujutro je spremala stan, kuhala ručak, tražila posao, sjedila i pušila. Kada bi on kasno popodne došao s posla,  vodili bi ljubav, nakon toga bi gledali televiziju. Posao je tražila uporno, nije imala nikakvih svojih prihoda. Živjela je od skromne plaće svog partnera. Jednom sam je zvala da se prošetamo po kiši, rekla mi je: “Nemam cipele za mokro vrijeme“. Imala je manje stopalo od mojeg. 

Umrla je takoreći odmah. Od kada joj je pozlilo da časa smrti prošlo je dva mjeseca. Nešto neoperabilno. Nisam je posjetila u bolnici, nisam ni znala što joj je. Dok je ležala u bolnici slala je prijateljicama duhovite poruke vezane za slastice koje bi željela, sprdajući se s bolničkom hranom. Čula sam da je otišla spremna, jedino joj je teško palo oprostiti se sa svojim djetetom.  Koje se tri mjeseca ranije, nakon završena školovanja, zaposlilo u velikom gradu. Povezujem njen odlazak s činom zaposlenja. Kad je dijete stalo na put ona je s te ceste otišla. Na duši mi sjedi to što joj nisam kupila ono kilo teletine, ili barem nepromočive cipele.

1 komentar :