Kolumne

subota, 22. srpnja 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Skrivene namjere

Piše: Božana Ćosić
 


Kada nešto radite silno se trudite da uspijete. Podredite sve svoje vrijeme i živce cilju. Nekada budete tužni, ljuti pa i razočarani... a onda se dogodi nešto što nadvisi sve vaše i dobre i loše osjećaje...

Uz sve moje misli koje me danima i noćima more moralo se dogoditi i nešto što me zbilja jako, jako potreslo.

Naime, jutros smo kao i svake jutarnje smjene Hrvoje i ja došli i puni entuzijazma krenuli otključati Glamur, ali oboje smo ostali zatečeni kada su se vrata sama otvorila nakon što je Hrvoje samo prislonio ruku na njih. Ono što smo ugledali bio je prizor koji me, ne samo šokirao, nego i rasplakao. Netko je opljačkao Glamur. Nije imao mnogo za uzeti jer uopće ne ostavljamo polog novca u kasi. Preostalo mu je, ili njima, da se posluže pićem i neku količinu odnesu sa sobom. I valjda im je to što su na neki način uzalud počinili zločin podiglo živce pa su se osvetili. Nikako drukčije ne mogu nazvati uništeni interijer do te mjere da su razbijene čak pločice u toaletu. Ono što smo vlastitim trudom i ulaganjem stvorili, ono za što smo se borili i prevladali sve prepreke počevši od nesuglasica, nestalo je u jednoj noći. Netko je, tko zna čime izazvan, uništio snove i nade mlade ekipe koja nije htjela kukati i ne raditi. Sve četvero smo se svojski borili da zaradimo za život, da ne moramo biti ničiji teret. Ako ćemo biti objektivni to je nadasve pohvalno i kamo sreće da svi tako razmišljaju. Upravo su to razlozi mojih suza. Toliko borbe i predanosti, a onda se nađe netko i u trenu sve potopi.

Ništa me nije moglo smiriti, čak ni policija koja je uspjela izuzeti tragove pomoću kojih će brzo zločince dovesti pred lice pravde. Dobit će što zaslužuju, ali što će to nama značiti. Glamur na žalost nije osiguran. Ne znam kao to ide, nisam upućena u pravne zavrzlame i jedino što mi preostaje jest nadati se da ćemo se podići iz pepela. Poslušat ću Hrvojeve riječi utjehe, poslušat ću policijske službenike koji su obećali da će sve biti kako treba, ali nitko i ništa mi ne može izbrisati iz glave prizor očaja. Očajna sam više no ikada.

I opet smo krenuli ispočetka. Nismo odustali, naprotiv, postali smo još ustrajniji i čvršći u odluci da nastavimo. To je značilo totalnu obnovu Glamura. Doslovno od poda do stropa. A onda se desilo nešto zagonetno. Jednoga dana Hrvoje je dobio poziv iz banke. Netko je anonimno uplatio pozamašnu svotu novca. Ne samo da će dostajati za obnovu, nego će nam ostati dovoljno da se mjesecima ne moramo zabrinjavati.

Naravno da su dečki pokušali istražiti tko je i zašto toliko velikodušan prema nama, ali nisu uspjeli. Koliko sam shvatila, novac je uplaćen kao donacija i banka je po donatorovom zahtjevu zaštitila njegove ili njezine podatke i ne postoji nikakav način kako doći do njih. Razmišljali smo dan-noć tko bi mogao biti, ali nijedno od nas nije došlo do ikakva zaključka.

Tko god to bio, zahvalni smo mu do neba i naravno da ćemo uplaćeni novac utrošiti u namijenjene svrhe, ali isto koliko smo zahvalni toliko smo i zabrinuti. Iza toga mora stajati neka skrivena namjera i možda smo baš zbog tih misli odlučili prihvatiti novac i obnoviti Glamur.

Ne znam što bih rekla o svemu. Glamur je opljačkan i uništen, a onda se par dana poslije pojavila donacija za njegovu obnovu. Nešto nije u redu. Znam to i nitko mi ne može reći da u pitanju nisu skrivene namjere.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.