Piše: Božana Ćosić
Zadnjih dana muče me razna pitanja, ispunjena sam brigama i čini mi se da nikada neće stići kraj. Ne nazire se ma koliko god se trudila.
Što se tiče Hrvoja i Borisa, da se ne ponavljam, ništa se nije promijenilo. Kao da se to pitanje ukoplao u mjestu bez i najmanje namjere da se pomakne i na kraju okonča. Očito mi je suđeno da vječito budem u mukama i živim na margini stvarnosti. Misli su mi zarobljene.
Plutam nemirnim vodama i stvarnost teško dopire do mene. Možda je to vrsta samoobrane? Možda sam se tako podsvjesno ogradila od stvarnosti kako bi izbjegla suočiti se s njom? Znam tko sam i što želim, ali problem je u tome što to drugi ne znaju. Kako god, obećala sam si de se neću prepustiti očaju ako loše završi, a ni da se neću vinuti u nebesa ako dobro završi.
No ono što me posljednjih dana muči nisu samo Hrvoje i Boris nego moji najbliži – dakle, rodbina i prijatelji.
Otvaranjem Glamura krenulo mi je. Biti suvlasnik nečega nije nešto ogromno, ali ljudi to doživljavaju posve drukčije nego bi trebali. Naime, ne računajući Kristinu i roditelje, nitko, ali baš nitko nije prismrdio u Glamur, a kamoli da mi je pružio ruku i čestitao na uspjehu. Jer da, to je uspjeh. Sa dvadeset godina rijetko se tko može pohvaliti da je nešto stekao. Ok, ni ja nisam ništa stekla, Glamur samo iznajmili i ništa nam ne može garantirati da neće već sutra propasti, ali na neki način imam to nešto što, kako mi se čini, ljudima diže tlak. Ne mogu se oteti dojmu da je moj uspjeh polučio užasan rezultat koji je od mene odgurnuo obitelj i prijatelje.
Ne znam u čemu je stvar i zašto se tako ponašaju. Nisu dužni dolaziti i svoj novac ostavljati u Glamuru. Nisu dužni ni skladati hvalospjeve, ali k vrapcu, mogli su mi bar čestitati: Pružiti ruku i reći mi bravo, poslati poruku ili komentirati objavu na društvenoj mreži. Ma znate što? Mogli su barem kliknuti onaj glupi palac gore. Ali ne... Zašto bih osjetila sreću i pomislila da se raduju sa mnom kada može biti suprotno. Zašto bi mi pružili osjećaj zadovoljstva i pokazali da negdje i nekome pripadam, da nisam sama i da su ponosni na mene kada me na tako jednostavan način mogu učiniti tužnom. Tužna sam, jesam, jer nije lako nositi se s osjećajem napuštenosti.
Nikada neću reći da je u pitanju zavist i ljubomora jer nemaju mi na čemu pozavidjeti niti imaju razlog za ljubomoru. Da znaju, eh da znaju koliko se svi trudimo i borimo smijali bi se. Ali čak ni to nisam dobila. Dobila sam kristalni pogled u leđa i još jednu više tugu. Bila bih krajnje bezosjećajna kada bi na takvo što reagirala hladno. Čovjek sam i imam osjećaje. Žao mi je, ali kada sve zbrojim preostaje mi jedino da se pomirim s tim i nastavim dalje. Oprostit ću, ali ne i zaboraviti. Tako da... Dragi moji, baš imam osjećaj da ću dobiti na lotu. Hmm... tad ne prilazite jer prvo što ću napraviti bit će posjeta stomatologu. Ugradit ću vampirske očnjake. Kratko i jasno: dobitak na lotu = grizem.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.