Piše: Božana Ćosić
Ponekad se pitam što ljude tjera da čine loše stvari? Što se kuha u njihovim glavama i što si misle kada s osmijehom na licu nekome pokušavaju poremetiti mir i uništiti sve dobro što im se događa?
Od onog dana kada se u Glamuru pojavio Boris i vidio me, u njegovoj se glavi nešto promijenilo. Premda je on prekinuo vezu, premda mi je rekao da nisam za njega, da ne znam voljeti i što sve ne, najednom je promijenio ploču. Najednom kao da se porbudio iz nekog čudnog sna ili poludio. Od tog dana svakodnevno provodi sate u Glamuru i ništa ne bi bilo sporno da se nije zakačio za mene. I ne bi mi smetalo da je suptilan jer svjesna sam da se ljudi zaljubljuju i da ljubav ne pita. No u ovom slučaju ni ne vjerujem da je u pitanju ljubav, možda ljubomora, ali ljubav nikako ne.
Je li vam poznata ona izreka da čovjek ne zna što ima dok to ne izgubi? Upravo mi je to neki dan rekao. I ne, nisam mu povjerovala. Kada sam bila s njim u vezi, bila sam posve drukčija i svijet gleadala drukčijim očima. Sada sam zrelija, ozbiljnija i što je najvažnije, volim Hrvoja, a Hrvoje... primijetio je da se nešto događa. Kako i ne bi kada Boris ne skida pogled s mene, kada mi neprestano nešto dobacuje i niti malo mu nije važno što sam mu dala do znanja da sam u ozbiljnoj vezi. I sada, kako da zadržim mir? Ne mogu Borisu zabraniti da dolazi. Ne mogu niti smijem tako utjecati na njega.
Hrvoje, možda izazvan Borisovim ponašanjem, stvara prijateljski odnos s njim. Ponaša se uljudno i pristojno. Često, onako neobvezno, popriča s njim, a sve mi to jasno govori da je s ciljem. Ne vjerujem da je Hrvoje ljubomoran, ali nešto nije u redu. Bojim se da su se moje crne slutnje ostvarile i da mu je napričao tko zna što. Također se bojim da sve skupa ne preraste u nešto jako loše. Može se desiti problem u našoj vezi isto kao i sukob između njih dvojice. Stoga sam iskoristila prvu priliku i popričala s Borisom. I znate što? Unatoč tome što mi je rekao da tek sad zna što je izgubio i što jasno pokazuje da nije ravnodušan, gotovo mi je odbrusio da sam sve umislila. I što da sad mislim? Jesam li glupa pa ne znam zbrojiti dva i dva? Mah, glupost...
No na kraju sam mu lijepo objasnila kako stvari stoje. Čak sam ga zamolila da pripazi što radi zbog obostranog mira. Obećao mi je da će paziti, a koliko njegovo obećanje mogu ozbiljno shvatiti, e to je već neko drugo pitanje. Iz iskustva znam da je sklon jedno govoriti, a drugo raditi. Ah, zbilja se nadam da se promijenio. Ali iz svega toga isplivao je zaključak koji me razveselio i skrenuo pažnju: Uistinu volim Hrvoja. Niti u jednom trenutku nisam imala nikakve osjećaje za Borisa osim snažne želje da ponovno izađe iz mog života. Onaj strah koji me protresao do kosti bio je strah od gubitka Hrvoja. Njih dvojica su dva različita svijeta i lako mi je izabrati iako to ni nije biranje glavom, to je biranje srcem.
Od onog dana kada se u Glamuru pojavio Boris i vidio me, u njegovoj se glavi nešto promijenilo. Premda je on prekinuo vezu, premda mi je rekao da nisam za njega, da ne znam voljeti i što sve ne, najednom je promijenio ploču. Najednom kao da se porbudio iz nekog čudnog sna ili poludio. Od tog dana svakodnevno provodi sate u Glamuru i ništa ne bi bilo sporno da se nije zakačio za mene. I ne bi mi smetalo da je suptilan jer svjesna sam da se ljudi zaljubljuju i da ljubav ne pita. No u ovom slučaju ni ne vjerujem da je u pitanju ljubav, možda ljubomora, ali ljubav nikako ne.
Je li vam poznata ona izreka da čovjek ne zna što ima dok to ne izgubi? Upravo mi je to neki dan rekao. I ne, nisam mu povjerovala. Kada sam bila s njim u vezi, bila sam posve drukčija i svijet gleadala drukčijim očima. Sada sam zrelija, ozbiljnija i što je najvažnije, volim Hrvoja, a Hrvoje... primijetio je da se nešto događa. Kako i ne bi kada Boris ne skida pogled s mene, kada mi neprestano nešto dobacuje i niti malo mu nije važno što sam mu dala do znanja da sam u ozbiljnoj vezi. I sada, kako da zadržim mir? Ne mogu Borisu zabraniti da dolazi. Ne mogu niti smijem tako utjecati na njega.
Hrvoje, možda izazvan Borisovim ponašanjem, stvara prijateljski odnos s njim. Ponaša se uljudno i pristojno. Često, onako neobvezno, popriča s njim, a sve mi to jasno govori da je s ciljem. Ne vjerujem da je Hrvoje ljubomoran, ali nešto nije u redu. Bojim se da su se moje crne slutnje ostvarile i da mu je napričao tko zna što. Također se bojim da sve skupa ne preraste u nešto jako loše. Može se desiti problem u našoj vezi isto kao i sukob između njih dvojice. Stoga sam iskoristila prvu priliku i popričala s Borisom. I znate što? Unatoč tome što mi je rekao da tek sad zna što je izgubio i što jasno pokazuje da nije ravnodušan, gotovo mi je odbrusio da sam sve umislila. I što da sad mislim? Jesam li glupa pa ne znam zbrojiti dva i dva? Mah, glupost...
No na kraju sam mu lijepo objasnila kako stvari stoje. Čak sam ga zamolila da pripazi što radi zbog obostranog mira. Obećao mi je da će paziti, a koliko njegovo obećanje mogu ozbiljno shvatiti, e to je već neko drugo pitanje. Iz iskustva znam da je sklon jedno govoriti, a drugo raditi. Ah, zbilja se nadam da se promijenio. Ali iz svega toga isplivao je zaključak koji me razveselio i skrenuo pažnju: Uistinu volim Hrvoja. Niti u jednom trenutku nisam imala nikakve osjećaje za Borisa osim snažne želje da ponovno izađe iz mog života. Onaj strah koji me protresao do kosti bio je strah od gubitka Hrvoja. Njih dvojica su dva različita svijeta i lako mi je izabrati iako to ni nije biranje glavom, to je biranje srcem.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.