Kolumne

petak, 16. lipnja 2017.

Natali Šarić | Krtol


- Srce je kurva i nema tu priče. Kad okusiš srnu, pozdravi se s pameću.

Slušao sam ga kako se po tko zna koji put pravda. Ona je na nogama još uvijek bila slaba. Na krevetu od lepušine teško je izmjenjivala strane. Trudila se ne micati, ne govoriti, ne bismo li vjerovali da zdravi, ali se noću suhi zvuk lomio cijelom kućom. Kad bi joj već bilo neizdrživo, dohvatila bi šibu od vrbe i kratko ga prenula iz sna.

- Okreni me. Neću jaukati.

Možda je s vrbicom imala što zboriti. S njim je odavno utihnula svaku misao. Vrtjela bi ju među prstima, zagledana u strop. U niskom je danu znala napraviti pokoju sjenu pa se sama sebi čudila kako joj se mili držati to zlo u ruci.

Nije nam dao u sobicu. Ako bi što zatrebalo, doviknuo bi s praga. Nije silazio ni u selo. Ne znamo je li htio biti od pomoći ili je od nas krio sramotu.

Oduvijek se govorilo da ona nije za njegove ruke niti za taj seoski čemer. Rijetko život izrodi dobrotu i plahost u jednomu. Znali su da se vole prvim pogledom, a mladost ga dalje ni ne dobaci. Njezini su probali na sve načine da ne pođe za nj, ali je ona samo za nj iskala majčinu haljinu. Tad je osjetila i prvu vrbu, no kad otac mlati, samo koži naplati. A kad udari muž...

Kako bi se godine gomilale, njezini izlasci iz sobice bivali su sporiji. Tijelo se uspavalo, otežalo, a nadolazeće je kiše osjećalo u svemu. Nismo sigurni kad je prestala brojati njegove loše dane. Znali smo samo da je za nju ljubomora najveća pogan. Da je bila vična osudi možda bi lakše zarastala. Skupljala bi te grane, gulila ih i sušila pod prozorom, a onda uplitala u krtole, sjetno. Mada im je to donosilo kruha, i danas se na tavanu suši njih nekoliko. Nikad ih nije dala. Jesu li bili najljepši ili je samo željela prestati jesti, ne znamo, ali da od loša drveta može nastati takva ljepota, bi li itko ikada mogao razumjeti?

Natali Šarić (zbirka crtica RĐA)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.