Sonja Smolec | Aleksandar Hemon: Kako su nastali „Ratovi zombija“

Aleksandar Hemon, bosansko-američki književnik ukrajinskog porijekla, vodi nas u privatni svijet Joshue Levina, mladog samo prozvanog pisca scenarija kojem pisanje istih baš i ne ide od ruke. Svaka životna situacija za njega je ideja. On radi bilješke, pokazuje ih svom novom agentu i pritom obojica znaju da je sve to nedovoljno dobro.

U međuvremenu, Joshue radi kao predavač, profesor engleskog jezika za prognanike. Budući da je radnja knjige vremenski locirana u vrijeme i nakon nedavnih ratova vođenih na području bivše Jugoslavije, cijeli roman, premda za površnog čitača može biti tek zabava koja će ga vrlo često nasmijati ili će reći „Ma, daj Joshua, trgni se, opameti se..., ona to definitivno nije.

Roman nosi jednu sasvim drugačiju težinu, daleko ozbiljniju tematiku od one kojom se pividno predstavlja. Ništa nije onako kako se na prvi pogled čini.

U romanu su likovi iz raznih kulturoloških sredina i oni se u svojoj ulozi i različitosti, koliko god se to činilo da je to deskriptivna antiteza, savršeno se upotpunjavaju.

Aleksandar Hemon u svom pisanju uglavnom koristi duge rečenice, no one nisu teške za čitanje. Mene je iznenadilo to što je knjiga pisana bosanskim jezikom ali i to, za knjigoljupce ima posebnu draž. Prijevod s engleskog jezika koji je odradila Irena Žlof, besprijekoran je.

Na početku svakog poglavlja ispisan je kratak sinopsis ili dio moguće radnje nekog budućeg scenarija koji će čitatelje možda zbuniti, no onima koji će od početka knjigu čitati s više razumijevanja to će biti ona višnja na vrhu torte, umotana u šećer. Svakodnevni događaji preoblikuju se u dijelove njegovog scenarija. Zombiji kao vodilja, ili kao cilj glavnog lika, zapravo su katalizator svega  Kroz njih ispoljavamo strah od života, od neživota. Strah od društva u kojem živimo. Kroz moralne nedoumice, povremene ksenofobične izjave, autor prikazuje suvremeno društvo. Veoma lukavo.

Moralna i emocionalna (ne)stabilnost glavnog lika, osobe koja potječe iz obitelji visokog standarda, nepredvidljivo ponašanje njegovog stanodavca Staggera koji je, kao i svi drugi likovi takav kakav je, s velikim razlogom, s prošlošću koja govori o njegovom sudjelovanju u Pustinjskoj oluji i kojem se, zahvaljujući njegovoj prošlosti, oprašta rječnik kojim se koristi kako bi etiketirao sve one koji mu iz bilo kog razloga nisu simpatični. Tu su i imigranti iz Bosne koji su se našli u zemlji čiji jezik ne znaju ili ga ne znaju dobro. Cijela radnja zapravo susret je različitih kultura, različitih životnih pozadina svakog pojedinog lika, i baš niti jedan nije u cijeloj priči suvišan ni savršen.

Aleksandar Hemon jako dobro barata pričom, točno zna kada napraviti onaj fini prekid da čitatelja ne smori težinom problema koja muči njegove likove, da čak i u takvim situacijama zadrži onu laganu dozu lepršavosti i veliku dozu, usudila bih se reći, crnog humora. Knjiga nije po svom sadržaju ni malo plitka i površna. Njegova poruka je svevremenska. Strah od nepoznatog.

Dakle, u knjizi imamo mnoge različite likove, raznih kultura, vjera, životnih navika i standarda, od Amerike do Europe, Bosne, Japana...

Pojedini dijelovi knjige, odnosno radnje, gotovo vode do apsurda. I tu će se mnogi čitatelji opet susresti u dijalogu s glavnim likom i onim mojim s početka ovog osvrta „Ma, daj Joshua... ne možeš valjda biti toliko šašav i nezreo.“

Da će Joshui trebati sve to otkrijemo na kraju knjige. Sve što je bilo naočigled bizarno i nevjerojatno, osnažilo ga je kao osobu. Bilo mu je potrebno da unatoč osobnim gubicima dobije na nekim drugim životnim frontovima – da sazre kao osoba i na kraju da sazre i kao pisac scenarija.

Kroz ovaj roman Aleksandar Hemon piše zapravo i o sebi, svom životnom iskustvu proživljenog rata u Bosni i odlaska u Ameriku gdje se ubrzo, zahvaljujući brzom svladavanju engleskog jezika, afirmirao kao pisac.

Naklada: V.B.Z.studio Zagreb, 2016