Kolumne

petak, 16. lipnja 2017.

Hana Konsa | Blagdani


„ I jel ti otac dao para?“ upitala sam je dok smo sjedile u njenoj  kuhinji. „Nije“ rekla je. „Doveo je onu svoju, pa valjda nije od nje mogao“ Obje smo duboko uzdahnule. Deset  dana prije  Božića mogle smo samo zašutjeti.  Gledala me širom otvorenim očima koje su još tražile odgovor, moje su bile mirne.  Ona je bila početnica a ja već iskusna  u ovoj bitci. Ona je još čekala spas a ja sam znala da ga nema.  Da jednostavno ne postoji.

„Znaš“ nastavila je „nakon što su svi sinoć išli spavati najstariji se ustao u kupaonicu i zatekao me kako plačem na trosjedu u dnevnom.  Pitao me –mama hoćeš da ti ja dam svojih sto kuna. Rekla sam mu da ne treba, naravno. A da znaš samo kako je bio divan.“

„Naravno“ dodala sam ja. „Pa i treba nam da bi njima dali“.

Naši sinovi neće razlupati prvi auto. Neće se kilaviti kroz fakultet. Naši sinovi moraju što brže završiti školovanje i početi zarađivati. Naši sinovi nemaju luksuz mladenačkih pogreški.  Naši sinovi nemaju nikoga tko će isprepucati budalu koja im stane na put u mračnoj noći. Moraju sami nabrusiti svoje dječačke šake. Naši sinovi nemaju nikoga s kim bi se generacijski sukobili. Naši sinovi nemaju nikoga koga bi skidali s trona, da bi na njega simbolično zasjeli.  Naši sinovi su se naslušali rečenice - Sada moraš brzo odrasti-.  Oni na školskom  putovanju ne naručuju piće. Ponekad odgađaju potrošiti džeparac. Naši sinovi urokljivim očima gledaju naše nečasne udvarače. Naši sinovi osjete ponos kada im se njihovi prijatelji žale kako su  njihovi očevi ostavili njihove majke, kako su pobjegli preko granice, kako ih nisu vidjeli  ni čuli godinama. Oni znaju da to njihovi mrtvi očevi nikada ne bi napravili. Žive u fino istkanoj slici koju su im njihove majke isplele  o tome kako su ih njihovi očevi voljeli. Naša djeca znaju da je obitelj važnija od karijere.  Znaju i da se od želje za moći, pretjerane ambicije i stjecanja  možeš smrtno razboljeti.  Ipak oni žude za novcem. Preskaču u svojim mladenačkim snovima pješčane plaže s curetcima raskošnih oblina i maštaju o tome kako će, kada odrastu, biti nježni, dobri, blagi, pametni i snažni.

 Naši sinovi nemaju očeve. Imaju samo svoje uplakane majke.

„A jel si ti što dobila, jel ti uplaćeno? - pitala me. „Nešto sitno, njima uvijek previše za dati a meni uvijek premalo. Onako na kapaljku, apotekarski“ odgovorila sam joj. Do nas je došla njena najmlađa, sasvim maleno  plavokoso lane. Ona koju neće imati tko razmaziti. Jer tko će žensko razmaziti ako ne otac? Uspuzala se na slobodni stolac između nas i u tišini raznobojnim drvenim bojicama iscrtavala slikovnicu.  Sve naše petero djece je tužno.

U njenoj kuhinji iz meke svijetlosti  žaruljica omotanih oko plastične jelke  obasjavaju  tonovi Dušnog dana. Tu blagdani neće doći. Samo muka. Daleko izgledaju dani bračnog putovanja u Pariz. Istog onog Pariza  iz kojega se upravo vratio njen otac sa svojom  ženom. Koja joj je  detalje putovanja  jučer ispričala, za ručkom. Za koji se moja prijateljica posebno pripremala. I ljubazno kimajući glavom, poslužujući ih, slušala njihove dileme oko izbora hotela za novogodišnju noć.

„Ma možda bi mi, znaš dao, da ona nije bila s njim. Nismo niti trenutka ostali sami, stalno je bila uz njega, samo da mi ne bi dao“ rekla je. „Naravno da bi, naravno“ odgovorila sam sigurnim uvjerljivim glasom. Njen je otac mjesečno zarađivao koliko ona za godinu. Ponekad bi joj i dobacio neku kosku. Ona i njeno troje djece slatko bi je oglodali.

Dok  ja hipohondrim po bolnicama odlučna u namjeri da svaku ozbiljnu bolest preduhitrim u začetku ona se moli. Ima puno povjerenje u Boga. Naši najintimniji razgovori svode se na razmišljanje što bi s našom djecom bilo kada bi i mi umrle. Slatka je i ja je volim kada kaže „Nemoguće je da i ja umrem, pa Bog to nikada ne bi učinio mojoj djeci. On je dobar, nije okrutan“. Podržavam je u tome, uostalom za nju je Bog jedini koji joj daje smisao u besmislu. Jedini koji je zaštićuje. Znala sam da sam tu, u njenom životu da bih joj dala ruku dok prelazi preko mosta tuge. Moram  je prevesti sa sunčane strane ulice u mračnu. I pritom joj govoriti da se nema čega bojati. I što joj je činiti. I da tama nije tako mračna kako se njoj to sada čini. I da mora čekati da joj se oči priviknu. I da je ta ulica gdje nema ljubavi zaštite niti novca samo duga, ali ne i beskonačna.

Moje je sin imao sedam i pol godina kada smo ležali u krevetu i gledali crtić. Bila je večer, mi istuširani u pidžamama, domaća zadaća napisana, školska torba pripremljena.  Ležao je u mom zagrljaju kada je podigao svoje lišce prema meni i upitao me: „Mama, a gdje dijete ide kad umre i mama?“

„Mame ne umiru, to je zakonom zabranjeno.“ Odakle je izašla iz mene ta rečenica, ne znam. Bio je zadovoljan odgovorom.

Sram me reći ali kada sam bila mlada, bahato sam živjela  u uvjerenju da samohranim majkama postaju samo droljaste cure. Znam grub je izraz, ali stvarno sam mislila da se to jednoj poštenoj, normalnoj  djevojci ne može dogoditi. Kao deklarirani  humanist, teoretičar,  imala sam razumijevanja, iako to u tim vremenima život nikada nije i testirao, ali onako  sunčajući se uz kavicu s frendicama bila sam sigurna da čovjek može upravljati svojom sudbinom. Vjerovala sam da ipak postoji neki odabir te da one koje zatrudne s nekim huliganom, koji uz to pritom ili vozi motor ili kocka ili…..nešto od tih opasnih stvari, su si ,na neki način, same krive. Zato smo nas obje izabrale krasne divne obiteljske ljude. Na to da se samohranom može postati uslijed zle kobi nisam niti pomišljala. Nisam znala da se činom rođenja djeteta rađa i majka.  A nisam ni znala da time postaješ Ona koja moli. Nikada ne znaš za koju te bitku život pripremio.

Nema komentara :

Objavi komentar