Luka Tomić | Kad o meni loše pričaju ulice

Kad o meni loše pričaju ulice
jedna, dvije to me brine
jer ima ih još stotine
pa razmišljam, pa smišljam
kako jednoj po jednoj da se svidim
a dan mi odleprša u nebo
da ga i ne vidim

Kad o meni loše pričaju ulice
jako mi je važno da svoju priču promjene
u bojanku očekivanja želim se stati
tamo mi svi pružaju ruku, tamo će me od milja zvati
pa razmišljam, pa smišljam kako da se baš svakoj svidim
a dan mi odleprša u nebo da ga i ne vidim

Ulice, ulice kad o meni loše pričaju
kao najsjajniji biseri onda blistaju
misle da su od mene vrijednije
takve pojave više me i ne zanimaju

Dani su brzi konji vrani
i dođe vrijeme za umrijet
tek onda shvatiš koliko je zapravo velik tvoj svijet
i gdje se nalazi ulica što ti nosi korake
uvijek postoji barem jedna ulica
što te čuva suhog od kiše
i kad sve oko tebe kisne
samo nekad ju zaobilazimo
tražeći manje ili više

Postoji li više od tog da te netko toliko voli
da ti srce otvori i s njim stražnja vrata za zime
koje sve unište ako ljubav postane snježna oluja
što k'o otrovna guja kroz usta ujeda

Postoji li veći dar
od ranjivog ja na najdužoj crti dlana
što sve riskira za san kraj tvog uzglavlja
ne traži više od vrha
ne pristaj na manje od ruba ljubavi

Kad o meni loše pričaju ulice
nevažno je, one nisu moja ljubav
one su glazba iza brda
što mojom glavom zavrluda
i u tren nestane u stvari nebitne