Kolumne

petak, 26. svibnja 2017.

Zoran Hercigonja | Zeitgeist i industrijalizirana književnost


Industrijalizacija književnosti i pretvaranje iste u bezlični sadržaj koji ne odražava pisca i njegove originalne ideje i poruke, književnost pretvara u zanat, a pisce u zanatlije koji očajnički „podvaljuju“ svoje uratke na tržištu čitateljske publike.
Vjerojatno bi velik dio čitateljske publike pomislio da se ovdje radi o duhovima. Ne! Ne radi se o duhovima na kakve ste navikli iz SF novela nego o drugačijim duhovima. Ovdje se radi o problemu duha industrijalizacije književnosti. U posljednje vrijeme na čitateljskoj sceni prevladavaju američki tipovi romana slabe i vrlo krhke fabule, koji su pisani s namjerom da se dobro prodaju. U njima nema neke skrivene poruke, moralnih etiketa; postoji samo surovi kult snage, površnost, rudimentarnost i trivijalnosti.


Ubojstvo, teorije zavjere, praćenja i nadnaravne sile, česte su teme industrijalizirane književnosti.

Kažem industrijalizirane s razlogom.

Teško je danas odrediti što to književni klasik. Nema više suptilnosti i emocija, socijalnog propitkivanja ili osuđivanja poput klasika „Ptice umiru pjevajući" i slično tome. Rijetki su romani koji bi se temeljito bavili socijalnim odnosima ili psihologijom situacije. Sve se svodi najčešće na seks, nastranost i nasilje. Ubojstva, razbojstva, prijevare, nastrane igrice, sve to sačinjavaju oko 90% fabule romana. Ostatak (tih 10%) su plitke zavrzlame i tehnologija. Čak i u Bondovim filmovima koji su nastali na literaturi, ima profinjenosti koju možemo zvati klasikom. Nekako prevladava osjećaj kao da pisci u zasjedi prepričavaju sadržaje drugih pisaca u svojim radovima. Ne kažem da nije dobrodošao SF roman ili kriminalistički roman s povijesnim artefaktima.Naravno da treba postojati (to zabavlja publiku s drugih aspekata), ali bi trebao imati svoj karakter, svoju osobnost što većina književnih djela danas nema. Najčešće prevladavaju bazični elementi poput seksa, nasilja, ubojstava, eksplozija, zavjera koji se uzimaju zdravo za gotovo kao zapovijedi. To kao da su tržišne odredbe i pravila za prodaju dobrog proizvoda.

Književna djela današnjice kao da su pisana po nekom receptu. Vjerujem da je većini važan publicitet; vjerojatno se zato pišu takvi „površni“, industrijalizirani romani (kažem namjerno industrijalizirani jer poprimaju jednake elemente i fabulu kao neki prije njih samo s drugim likovima i situacijama.). Industrijalizacija književnosti i pretvaranje iste u bezlični sadržaj koji ne odražava pisca i njegove originalne ideje i poruke, književnost pretvara u zanat, a pisce u zanatlije koji očajnički „podvaljuju“ svoje uratke na tržištu čitateljske publike. Premalo je klasika. Klasici osim što „svevremeno“ žive, poučni su u bilo kojem stoljeću. Primjerice roman „Ime ruže“ ima dušu, originalna je bez pretjerivanja i za njega se osjeća da živi za sve generacije. Ovaj ubrzani život i pretjerana dinamika, produciraju literaturu koja se nakon upotrebe baca u koš poput kore banane. Čak i pomalo „dosadni“ romani „Starac i more“ skrivaju važnu poruku i imaju karakter. Uradci današnje književne scene, rezultat su hiperprodukcije, ishitrenog pisanja s ciljem da se stekne publicitete pa makar on trajao i samo pet minuta. Mnogi pisci čine sve pa tako i oponašaju stilove drugih pisaca ili koristeći se njihovim načinom pisanja i idejama, stvaraju vlastita beskarakterna djela koja im donose trenutnih pet minutna slave.

Počeo je prevladavati trend na brzinu sklepanih književnih uradaka u kojima se gubi snažna nit fabule. Opisuju se likovi, prostor i vrijeme, ali fabula je vrlo često kruta i štura. Takve uratke (sklepane na brzinu) s pravom možemo zvati Zeitgeist; književna djela u duhu vremena, ali danas taj duh vremena više ne znači jednu generaciju nego jednu seriju proizvoda. Osjeća se ta stagnacija književnosti i jačanje serijske proizvodnje. Književna djela upadaju u kolotečinu serijskih sudbina. Ne kažem da ne postoje fantastični SF romani ili psihološke romaneskne minijature. No dobar dio njih na žalost guši ovakve karaktere i osobnosti u književnosti. Književnost današnjice kao da se pokorava zakonu ponude i potražnje na tržištu. Piše se samo da bi se postigao profit u vidu financija ili publiciteta te vlastite promocije. Ishitreno, koristeći se jednakim oponentima i elementima pisanja, romani, a i druge književne vrste gube ono najbitnije: osobnost književnog djela.

Što je sljedeće? Hoće li takva literarna praksa zeitgeista u vidu propadanja jedne serije proizvoda progutati individualizam i karakter književnosti i književnih formi?

1 komentar :

  1. Dobar tekst koji ukazuje na problem. Slažem se gotovo 100%. Meni osobno je "Starac i more" primjer jednog pravog malog remek-djela; odličan roman i po stilu pisanja (za Hemingwaya tipične kratke rečenice, izravne, pune sadržaja i smisla) i po kompoziciji; u tom romanu nema ničeg suvišnog. A što se tiče masovne, pomalo industrijalizirane proizvodnje, ona će doprinijeti tome da se s vremenom još jače istaknu prava, istinska djela koja umjesto šablone pisanja nude dubine autentičnog poticaja i odnosa prema stvarnosti. Upravo u pitanju se krije odgovor: što želimo postići svojim pisanjem? Pišemo li samo radi pisanja, da pokažemo drugima i sebi kako znamo i možemo napisati nešto, ili si kroz pisanje zadajemo misiju i cilj da progovorimo o onom nečem dubinskom, što drugi možda nisu u stanju definirati i verbalizirati, a što čereči našu zajedničku stvarnost.(Ukoliko takva uopće postoji.) Koliko psihološke uvjerljivosti ima u djelu, toliko je ono i dobro. A psihološka uvjerljivost dolazi iz autentičnosti pobude koju nalazimo u samim našim, stvarnim životima.

    OdgovoriIzbriši