Kolumne

petak, 26. svibnja 2017.

Andreja Malta | Petro, sestrin dečko



„Da mi sinoć Petro nije pomrsio sve konce, sada bi spavala poput bijele ovčice. Ne bi se onako preznojavala, sklupčana u položaju fetusa.“ razmišljala je. Golom se stražnjicom još više prislonila uz Arnovo tijelo. San joj nikako nije dolazio na oči. Kao da se putem negdje izgubio. Slušala je Arnovo mirno, tiho disanje. Odavno je već plutao prostranim valovima sna. Uzdahnula je i zaključila da mora, da, baš mora, još jednom, u glavi prevrtjeti jučerašnji dan. Sram, taj strašan osjećaj, još uvijek, svom je silom bio prisutan u njoj.

Jučer je bio četvrtak. Još jedan dan u nizu sedmice koja se polako približavala kraju. Da nije Arno nekoliko dana prije najavio svoj dolazak s broda, bio bi to sasvim običan dan. Ovako, bila je to sasvim drukčija priča. Priča puna uzbuđenja. Dolazi joj muž nakon puna četiri mjeseca z broda. Napokon. Tome se jako veselila. Koliko god život bez partnera pruža određenu slobodu, toliko opet život s voljenom osobom donosi osjećaj topline i sigurnosti. Toga je bila svjesna. Potpuno.

Ujutro je odradila prvu smjenu u bolnici. Na odjelu ginekologije, gdje je radila kao medicinska sestra. Došavši kući, odmah se uhvatila posla. Trebalo je još toliko toga napraviti. Arno je trebao stići navečer, negdje između deset i jedanaest sati. Prema tome, može u miru popiti kavu. Presvukla se u udobnu trenerku i skuhala kavu. Dok je pila tu mirišljavu, vruću tekućinu razmišljala je kojim će kolačem razveseliti svog dragog. Na kraju se odlučila za kolač od sira i borovnica. Uredila je spavaću sobu, presvukla bračni krevet i pustila unutra malo svježeg zraka. Kad je završila s dnevnim boravkom, veselo je krenula u kuhinju. Izvadila je sastojke za pripremu kolača i krenula s poslom. Voljela je kuhati. Ne toliko za sebe, više za druge. Za Arna, za prijatelje koji su im dolazili u posjete. Kuhinja je božansko mirisala. Lilit je bila zadovoljna svojim poslom. „Još malo pa gotovo.“ zadovoljno je zaključila, pogledavši u pećnicu. Dok je prala šarene zdjelice, žličice i nožiće ispod tekuće vode, zazvonio je mobitel. „Možda je Arno…“ pomislila je. Na ekranu mobitela pisalo je debelim, izduženim slovima P E T R O. „O svašta, od kud baš sad i on?“ upitala se i javila.

„Haloooo Lilit, Petro je. Upravo sam doletio iz Moskve. Imam nekog posla tu, u Splitu. Dolazim u grad za pola sata. Moramo se vidjeti. Moramo razgovarati.“ navio se poput papige na vrlo dobrom hrvatskom s laganim ruskim naglaskom.

„Čao, Petro“… drago mi je što te čujem ali… „Hmmm, malo sam u frci“, rekla je ljubazno Lilit, „dolazi mi Arno kasno večeras s broda. Spremam stan. Navrati kod nas, popit ćemo piće, pojesti ćeš malo kolača, pa se možemo usput vidjeti i popričati. Što se odgodilo?“

„A znaš. Kaja. Problemi, opet problemi. Treba mi tvoj savjet. Ne mogu doći do vas, rezervirao sam sobu u onom malom hotelu u Petrinjskoj. Ostajem jednu noć i sutra bježim za Zagreb. Molim te, dođi na sat vremena, pa nije ti daleko. Ako dođem do vas neću nikada otići a moram se naspavati. Lilit, hočeš li se zaletiti do tamo? Molim te, Lilit!“

„Dobro, ajde, hoću. Da je netko drugi u pitanju, iskreno i ne bi.“ rekla je malo nervozno Lilit. „Evo me za sat vremena. U sedam. Ok?“

„Super. Kiss. Jedva čekam.“ bio je zadovoljan Petro.

Kaja i Petro. Petro i Kaja, problemi bez kraja. Kaja joj je sestra a Petro Kajin dečko. Upoznala ga je prije deset godina na jednom proputovanju kroz Rusiju. Točnije, u Moskvi. U jednom hotelu gdje je onda još radio na recepciji. Riječ po riječ i brzo su otkrili da Petro između ostalog govori čak i hrvatski. Kako i ne bi.  Majka mu je rodom Hrvatica iz jednog manjeg istarskog gradića. Koje li slučajnosti! Kaja i Petro bili su oduševljeni. Nastavili su s dopisivanjem preko mail-ova, čuli su se telefonski, dok Petro nije dobio posao u jednoj Moskovskoj tvrtki koja se bavi uvozom i izvozom. Kao trgovački putnik. Srećom, posao mu je naveliko vezan i za hrvatsko tržište. Njihova je veza postala još čvršća. Jedino se  jedno pitanje stalno provlačilo kroz njihovu vezu. Gdje će živjeti? U Zagrebu ili Moskvi? Kaji se baš nije išlo tamo, stalno se žalila da je prehladno. A Petro opet nije htio popustiti zbog natprosječnih primanja i dobro plaćenih dnevnica. I tako su se deset godina razvlačili između Zagreba i Moskve. Kaja i Lilit kao sestre nisu bile nešto naročito bliske. Možda zbog velike razlike u godinama. Lilit je navršila deset godina kada se Kaja rodila. Bila je u drugom svijetu. Na tinejđerskom plantu. Male bebice je baš i nisu previše zanimale. Lilit se zato odlično slagala s Petrom. Mogli su satima pričati, imali su slična zanimanja i mišljenja. Petro je bio baš cool, kako ga je znala Lilit nekada pohvaliti u društvu.

Pogledala je na sat, kazaljka se približavala sedmici. Pogledom je pogladila prostor oko sebe. Više ili manje, sve je srećom bilo spremno. Za njezinog Arna. Još tri, četiri sata i eto ga, veselila se. Skinula je trenerku, za tuširanje više nije bilo vremena. Obukla je traperice i majicu dugih rukava. Oko vrata stavila je ogrlicu od školjki, njezin vlastiti ručni rad. Obula je balerinke i zagrnula se svjetlo plavim balonerom. Još torbica i ključevi od auta. Izletjela je poput blijeska, bojala se da će kasniti.

Za pet, šest minuta bila je ispred hotela. Petro je stajao na ulazu i čekao je. Svjetla kosa, visok stas. Pravi rus. Da. To je on. Parkirala se u toj maloj uličici i pohitala prema njemu. Zrak je mirisao na more. Već se duboko osjećalo proljeće.

„Lilit, draga moja! Izgledaš super, mačko!“ čula je i našla se u Petrovom zagrljaju.

„Petro!“ kissnula ga je na lice.

„Idemo unutra.“ povukao ju je rukom za sobom. Ušli su u mračno predvorje, Petro je nešto šapnuo djevojci na recepciji i strpao je ravno u dizalo. „Čekaj, pa zar nećemo ostati u baru, dolje?“ začudila se Lilit. „Ne. Htio sam da budem sami. U miru. Kupio sam bocu vina. Crnoga. Ok?“ nasmijao se luckasto i nadodao:“Ne brini, neću te pojesti.“

Soba je bila mala, sa velikim, udobnim bračnim krevetom. Bilo je toplo. Osjetila je nekakvu ugodu. Možda zbog prigušenog svijetla negdje na noćnom ormariću. Sjela je za mali stakleni stolić u kutu sobe. Petro je odnekuda izvukao bocu crnjaka i dvije čaše. Stručno je otvorio vino napunivši čaše.
„U zdravlje!“ rekao je i uz smiješak dodao joj piće.

„U zdravlje!“ Vratila mu je smiješak. Popili su nekoliko gutljaja crvene tekućine i Lilit je odložila čašu na staklenu površinu stolića.

„Onda? Što se opet dogodilo između Kaje i tebe? Moraš mi brzo ispričati. Mislim, drago mi je da smo se našli ali nemamo puno vremena. Rekla sam ti, Arno dolazi za koji sat.“ Ispružila se na sjedalici i željno čekala što će joj to Petro ispričati.

„Ahhh, vječito natezanje. Znaš već. Kaja je nepopravljiva. Ali ipak je volim.“ odgovorio je Petro i srknuo još jedan gutljaj. „Nego,“ nastavio je polako „htio sam ti reći još nešto, što ti već dugo želim reći.“ Zatim se digao sa sjedalice i krenuo prema njoj.

„Što to?“ upitala je nekako nesigurno i srknula veliki gutljaj. Malo se uzvrpoljila. Odjednom je osjetila nekakvu napetost u zraku. Digla se i ona, pogledavši ga skoro pa uplašeno svojim velikim sivkastim očima.

„Lilit,“ nastavio je Petro pomalo nesigurno „patim već deset godina. Otkada sam upoznao Kaju i tebe. Mislim…nemoj me krivo shvatiti, ali sviđaš mi se i hoću da to znaš. Nosiš tu neku seksipilnost u sebi, nešto što me gotovo pa izluđuje. Ne znam, ne mogu ti to objasniti.“

Lilit je zastala. Nije mogla vjerovati svojim ušima. Napetost koja je poput naelektriliziranih oblaka visjela u zraku sve je više rasla. U trbuhu je osjetila nešto nalik škakljanju.

„Ali Petro… Ok, sve to je ok. I ti si meni drag. Znaš to. Ali ovo, ovo nisam…“ nije uspjela završiti rečenicu. Petro joj je prstima zatvorio usta. Zatim ih je ponovo otvorio svojim poljupcem. Mislila je da će se onesvijestiti.

Odjednom, kao da su im sve kočnice popustile. Odjeća je frcala na sve strane. Vino je kolalo žilama. I umovima. Utonuli su u krevet, prepustivši se strasti. Ona iznenadnoj, on zatomljenoj. Dva tijela spojila su se u jednu cjelinu. Petro je bio dobar ljubavnik. Svršila je neobuzdano. Vrhunac joj je bio razoran. Parao joj je utrobu. Bilo je to nalik davnoj eksploziji atomske bombe u Hirošimi.

Poslije… Petro je ležao na krevetu. Ona je potrčala pod tuš. Pustila je ledeni mlaz vode na sebe. Poput slapa. Morala se je probuditi iz tog sna. Još je bila opijena Petrovom strašću i vlastitim orgazmom. Ipak, nakon svega počela je osjećati sram. Iz kupaonice je izašla zamotana u veliki bijeli ručnik izbjegavajući Petrov pogled. Skupila je odjeću i krenula natrag u kupaonicu. Brzinski se obukla. Vratila se u sobu. Pogled na sat izazvao je val panike u njoj. Bilo je točno deset sati.

„Moram ići.“ šapnula je prema Petru. Petro se digao i zagrlio je. „Ovo će biti i ostati naša mala tajna. Ništa ti ne brini, Lilit. Nitko nikada ništa neće saznati.“ Podigao joj je lice prema sebi i zagledao joj se u oči. „Ispunila mi se dugogodišnja želja. Sretan sam.“ nadodao je i poljubio je.

„Ovo se nije trebalo dogoditi. Znaš, nikada te nisam gledala na ovaj način. Kajin si dečko i toliko si mlađi od mene da je to… To je strašno…“ kroz suze izustila je. „Idem sad.“ Navukla je baloner i pokupila torbu. Istrčala je u hodnik i brzim korakom napustila hotel. Dok je sjedala u auto, Petro je popio još jednu čašu crvene tekućine. Baš mu je trebala.

Nekako se uspjela sabrati. Bilo je deset i po kada je stigla ispred zgrade. Prozori stana bili su osvijetljeni. Arno je već stigao. „Sranje, sranje…“ pomislila je trčeći stepenicama prema stanu. Brzinski je izmislila opravdanje zašto ga nije dočekala.

„Ljubavi, pa gdje si ti?“ zagrlio ju je Arno izljubivši je svu.
„Oprosti. Znam da nije u redu ali morala sam odraditi drugu smjenu. Lidija me je zamolila. Mali se razbolio, pa…“ i čvrsto ga zagrlila. Svog Arna. Arna, kojeg je prije nekih sat vremena izdajnički prevarila. Sramila se iz dna duše.

„Sve je u redu, ljubavi. Sad si tu. Sad smo zajedno.“ smirivao ju je svojim dubokim, muževnim glasom. Duboko je udahnula i nastojala zaboraviti bar na neko vrijeme sve što se netom prije dogodilo.

Poslije su jeli kolače i pili vino. Ovaj put bilo je bijelo. I ljubili se do kasno u noć. Uz njezin sram.
Sada kad je odvrtjela film u glavi od nekuda se lagano ušuljao san na oči. Prije nego što je zaspala, osjetila je kako joj niz bedro curi nešto toplo. Sjeme. Da. Bio je to mlaz sjemena dvojice muškaraca.

U jednoj noći.

************************

Prošao je mjesec dana. Otprilike, valjda. Jedno jutro, padala je kiša ko iz kabla. Lilit je slušala udaranje kišnih kapi po prozoru dok je čekala rezultat. Napravila je test za rano otkrivanje trudnoće. Nije mogla vjerovati. Bio je pozitivan. U četrdesetpetoj godini konačno je ostala trudna. Bila je presretna. U njoj raste dijete. Beba!

I tako sad u njezinoj utrobi raste dijete. A uz njega raste i pitanje, na koje nikada neće i ne želi znati odgovor. Tko je zapravo biološki otac djeteta? Petro ili Arno?

Nema komentara :

Objavi komentar