Kolumne

nedjelja, 21. svibnja 2017.

Zoran Hercigonja | Uspinjanje na Olimp


Vraćao se kući sa zelenim ruksakom na leđima, onim istim u kojem je često nosio prtljagu dok se uspinjao na razna brdašca i brežuljke. Mamio ga je svježi zrak i blizina najsjajnije zvijezde. Ljestvama se popeo na balkon, a onda se zavukao kroz prozor na tavan. Na tavanu je sve bilo pobijeljeno plahtama koje su čuvale stvari od prašine i propadanja. Uključio je svijetlo diveći se prostoru tavana. Tavan je bio mjesto njegove najintimnije egzilije gdje je često boravio kada mu je cijeli svijet dozlogrdio. Svari pod bijelim plahtama, izgledale su kao pokriveni mrtvaci, pokriveni da beživotnom grimasom ne plaše žive ljude.

Otkrivao je jednu po jednu stvar. Ispod plahta, stvarno su se nalazili sami mrtvaci.

Mrtve i preparirane životinje bile su opsesija njegova života. Ovdje na tavanu je imao mir i tišinu; ovdje je mogao mrtvim bićima darovati vječnost u prepariranoj formi tjelesnog i bestjelesnog iskustva. Osjećao se kao demijurg, stvoritelj i životodavatelj. Svaku životinju, premazao bi posebnom otopinom koja je usporavala propadanje. Imao je cijeli laboratorij kemijskih preparata i oruđa za čišćenje utrobe i lomljenje kostiju. Nije bio izbirljiv; svaka je mrtva životinja od psa, lisice, vuka, fazana i golubice dobila priliku ponovno oživjeti pod rukama majstora. Nedaleko od ormara s kemikalijama, zamijeti mrtvu ptičicu, mrtvu tek nekoliko dana.

Snažan poriv i želja za životom, natjera ga da nježnim i tankoćutnim kretnjama odstrani suvišno i preparira vrapčića dajući mu život vječni. Marljivo je radio na njemu dok se svijetlo igralo sa sjenama. Načas bi ugledao na zidu sjenu trogrbog mamuta, načas divovskog pijetla s Elvisovom glavom i mikrofonom. Prisjećao se svake životinje koja je ovdje na ovom istom stolu prešla u drugu dimenziju postojanja. Preparirao ih je ne mareći ni za kakve blagdane i svetke. Često je ostavljao obitelj samu da sama slavi te „licemjerne“ blagdane koji su samo izvor goleme patnje i razočaranja. Jednostavno se zasitio tog judeo-kršćanskog svjetonazora i vizije života. Za njega je život bio ovdje u trenutku preobražaja mrtvog u živo. Bio je veliki svećenik koji svetim rukama pod nadzorom božanstva mrtvih, faraonu daruje život vječni.

Nakon završenog posla, otire ruke i divi se vrapčiću koji je ponovno đipkao i živ-žavkao. Uzme ruksak, ugasi svijetlo i spusti se ljestvama s tavana te na trenutak zastane pored prozora kuće. Virnuo je na trenutak osuđujućim pogledom probadajući ženu koja je uspavljivala svoju patnju u naručju drugoga. Bilo ih je više; sami nepoznati ljudi. Slavili su...slavili su dan od prije trinaest godina, kada se on uspješno uspeo na Olimp s ovim istim zelenim ruksakom.

Nema komentara :

Objavi komentar