Učini(mo) pisanje ponovno velikim

Što čitam u zadnje vrijeme

Piše: Clara C.

Ovoga puta odlučila sam malo popričati o knjigama koje sam dosad pročitala u ovoj godini. Ne bivajući u mogućnosti da ih sve do jedne seciram u jednoj kolumni, izdvojila sam ih nekoliko najznačajnijih. Ustvari, stavljanje svih knjiga ne bi ni imalo previše smisla jer istina je ta da mi se neke i ne spominju previše. Smisao teksta zapravo ne postoji. Jer, ovo nije recenzija, nije preporuka, iako sporadično ubacujem izraz kao što je „ovu knjigu preporučam“. Više je kao pričanje s prijateljem na kavi u maniri : „Ej, pazi šta sam neki dan čitala.“ Valjda kao prosječna osoba imam prirodnu naklonost pričanju o stvarima koje volim, a kao prosječan čitatelj, uz to i prirodnu naklonost pričanju o knjigama koje volim. U slučaju da vam ionako nije do recenzija ili preporuka, pozivam vas na mentalnu kavicu sa mnom, čija je tema knjiška verzija one „što ima kod mene“.

Jedne od tih najznačajnijih knjiga koje sam ove godine pročitala su definitivno Tolkienove Dvije kule (veljača), Povratak kralja (ožujak) i Hobit (svibanj). Ne bih se baš mogla nazvati novopečenim obožavateljem trilogije Gospodara prstenova, ali ovo je bio prvi put da čitam navedene knjige. Moja priča s Tolkienom počinje tako što sam ga krenula čitati negdje između desete i dvanaeste godine (stvarno ne znam kad je to točno bilo, ali znam da je bilo u ovom razdoblju), ali odustala na 40. stranici. jer sam smatrala da još nisam dorasla tekstu. Naravno, odmah sam bila zavedena njegovom ljepotom i briljantnošću, ali odlučila sam da ću mu se vratiti jednog dana u dalekoj budućnoćnosti kad budem odraslija i čitateljski i životno iskusnija.  Zanimljivo je da nije bio problem u tome što nisam razumijela tekst,  jer jesam, ali osjetila sam da djelo ima posebnu kompleksnost i ljepotu na visokoj razini, da se nisam osjetila dostojnom da svojim dječjim umom prodirem u takvo što. A i naravno, čitanje Tolkienova izraza mi je predstavljao mentalni napor koji nije bio tipičan za moje tadašnje iskustvo. To je jedina knjiga s kojom mi je ikad tako nešto dogodilo.

E, pa, budući da sam bila obožavatelj filmova, koje doduše prije početka 2017. nisam gledala godinama,  duže sam vrijeme tijekom 2016. imala na umu da je konačno došlo vrijeme da pročitam te knjige. Tako sam krajem 2016. pročitala prvu u trilogiji, Prstenovu družinu, koja me naučila što je prava književnost i tko je Tolkien kao spisateljska veličina doista. Ove sam godine nastavila s ostale dvije,  pazeći da ne čitam jednu za drugom i ostavim si dovoljno vremenskog odmaka da mi se slegnu emocije i da svo to uživanje ne završi prebrzo. Uglavnom, Gospodar prstenova je remek djelo i apsolutno opravdava bivanje jednom od najznačajnijih knjiga 20. stoljeća. Tolkiena čitam jako sporo iz nekog razloga, protegne se to na dane i dane, tako da se uzimajući njega u ruke gotovo osjećam poput likova, kao da idem na dug, spor, izazovan pothvat. Prva sam osoba koja ne voli izjave poput „ovo je najbolji pisac ikada“ „ovo su najbolje knjige ikada napisane“, jer sve je relativno i u stvarnosti ne postoji nešto kao „najbolje“ ili „najgore“, ali nisam si mogla pomoći a da ne mislim da je Tolkien najbolji književnik koji je ikada živio. Taj vokabular, to majstorstvo u jezičnom izrazu, prekrasnost riječi i atmosfere… Ahhhh. A što se Hobita tiče, prema mojem mišljenju, inferioran je Gospodaru, ali i dalje simpatičan, lijep, fantastičan. Zanimljivo mi je kako se klasificira kao knjiga za djecu, a kvalitetnija je od većine njih za odrasle.

Tolkien, hvala ti što si živio.

Druga super stvar koja mi se dogodila početkom godine je Ivana Brlić Mažuranić. Pustolovine šegrta Hlapića (siječanj) i Priče iz davnine (veljača) su nešto za što sam uvjerena da sam čitala nekad davno, ako ne zbog opće popularnosti tih djela, onda zbog toga što su mi gotovo sve priče odjekivale odnekud (ne mislim na one ultre poznate poput Šume Striborove, naravno). Ali bilo kako bilo, osjećala sam se kao da to radim prvi put. Jest da je izraz arhaičan i kao takav malo neobičan,  ali za mene, visoko subjektivno, ovo je neosporivi vrhunac hrvatskog književnog nasljeđa. Prekrasno mi je kako su neki pojedinci u stanju producirati nešto tako kvalitetno. „Ali… to su knjige za djecu“ – rekli su mi neki. Jesu, ali to ne umanjuje uživanje nedjece u njima. Književnost i pol. Jako sam se navukla na sve to, pa sam naletila i na nekoliko odličnih članaka o Ivaninu životu koji su utažili moju znatiželju o njoj na točno onoj razini koju sam zahtijevala. Iz nekog sam razloga dojma da je bila divna osoba i jako mi je žao što je često, sudeći po mojoj percepciji onoga kroz što je prolazila, živjela teškim životom. S jedne strane, tko zna što bi bilo da je imala lakše životne okolnosti, tko zna što bi sve još stvorila. S druge strane, i ovo što jest, ljepotom,  kvalitetom i genijalnošću, i više je nego dovoljno. Hvala ti, Ivana.

Osim toga, čitala sam i 4 brave (veljača) Željke Horvat Čeč. Vjerojatno je jedna od najpoznatijih knjiga recentnog književnog života u Lijepoj našoj, i drago mi je zbog toga. Bez da znam tko je Željka, otišla sam na promociju te knjige u prosincu i svidjelo mi se sve. I iako sam čula neke dijelove knjige, što na promociji, što na drugom čitanju  na kojem je nastupala (Ri lit, Noć velikog čitanja, zadnji četvrtak u siječnju), knjiga mi je bila i bolja nego što sam mislila da bi mogla biti. Mješavina fikcije i fakcije, dašak ludog hrvatskog društva, naročito onog seoskog, a sve to kroz oči djeteta koje odrasta u devedesetima. Ako vam zvuči dobro, u pravu ste. Super mi je to što mi je Željka danas predavačica, mentorica, učiteljica (kako je već nazvati) na radionici poezije. Prijateljica s kave uvijek puna zanimljivih priča, osoba koja mi je govori „sunce ti žarko“ jer opet kvantitativno kiksam s pisanjem pjesama.Tko bi to znao dok sam nekoliko mjeseci ranije bila na njezinoj promociji. Također, u tom duhu, preporučila bih i njezinu zbirku pjesama Moramo postati konkretni iz 2015. (pročitana u ožujku)

Kad smo kod hrvatske književnosti, u travnju sam čitala još jednu lijepu knjigu, Specijalna potreba Lade Vukić. Dirljiva, nježna, oplemenjujuća. Bilo mi je zanimljivo vidjeti da je baš u procesu mog čitanja knjige, moja kolegica kolumnistica Kvake, Mirjana Mrkela objavila kolumnu koja tematizira tu knjigu. Nisam je čitala sve dok nisam završila s romanom, a tada mi je izvrsno sjela. Mi kolumnistice smo telepatski povezane, kažem vam.

A kad smo kod kolumnistica ovog časopisa, čitala sam i Kralja i bajku (veljača), svoje kolegice kolumnistice Vlatke Planine. Ono što mi je kul u toj situaciji je to da sam knjigu čitala nemajući pojma da ću uskoro i ja pisati ovdje. Možda malo besmisleno jer, ako sam dobro informirana, to je središnji dio trilogije, ali to mi doista nije smetalo. Kako sam gladna svega što su bajke, mitologije, folklor, fantazija i mašta, jako sam se razveselila da netko u Hrvata piše u tom smjeru. Vidjet ćete ako budete čitali, jako lijepo napisano.

Još jedna knjiga koja me oduševila jest Cesta Cormaca McCarthyja (travanj). Otkad sam čula za nju onog trena kad smo ju odabrali za čitanje u Studentskom čitateljskom klubu, odasvud sam nailazila na osobe koje ju čitaju ili već imaju mišljenje o njoj. Pa sam se shodno tome i zapitala jesam li ne znajući ni za knjigu ni za autora živjela u pećini svo ovo vrijeme. Većini ljudi u mojoj okolini se nije svidjela, a i sama sam mislila da neće ni mene pošto SF nije moj žanr. Ipak, u potpunoj suprotnosti s mišljenjem većine sudionika kluba, meni je bila jedna od najboljih knjiga koje sam čitala u posljednje vrijeme. Tu se radilo o onom slučaju kad vas pisanje toliko uvuče u sebe i u priču i drži vas maksimalno zainteresiranim od početka do kraja. Iako mu je stil minimalistički, nekičast, rekla sam si da je McCarthy svojevrsni novi Tolkien. Nitko ne može pisati knjigu u kojoj likovi praktički samo hodaju, i hodaju, i hodaju, a da to bude najbolja stvar na svijetu.

Kako ne bi bilo praktično da dalje duljim, izdvojit ću samo još pet knjiga koje su bile najznačajnije za mene ove godine :

1. Teal Swan – Sculptor in the sky, nije još prevedena na hrvatski, ali onu koja je isto preporučam

2. Wei Hui – Šangaj Baby

3. Boris Berić, Tomislav Pletenac – Fantastična bića Istre i Kvarnera (hvala Jasni Jasni Žmak koja ju je  spomenula u svojoj knjizi)       

4. Iva Hlavač – Svi smo dobro

5. Mani Gotovac – Fališ mi (tako sam ju dugo izbjegavala, a najbolja je)

Do neke druge prigode u kojoj ću samo spominjati knjige koje volim, uživajte dalje u kavici.