Kolumne

utorak, 23. svibnja 2017.

Igor Petrić | Zove se Albert


Gradskim ulicama samo još mačke lutaju. Psi i njihovi vlasnici odavno su otišli. Napustili svoja gnijezda i sad u nekom drugom svijetu, na nekom drugom mjestu, drugim ulicama hodaju i svoju sudbu kroje. Miševe su dokrajčile mačke i stvarno već danima nigdje nikoga. Nikoga nema. Sablasna tišina.

Pogledajte, tamo dolje na ulici, nekoliko metara od gomile nerazvrstanog komunalnog otpada, jedan čovjek stoji. O čemu razmišlja i što mu je? Tko je on uopće?! Samo nebo zna, a nebo k'o nebo ne govori, ne razmišlja i svoje tajne skriva od čovjeka. Kako vam se čini i što vidite vi što samo gledate bez veze, osim da tamo stoji već satima i nezainteresirano gleda u ništa. Ostavljen, neraspoložen, zadovoljan?! Teško je reći, jer čini se, ništa ga ne ometa, ništa mu ne smeta. Nikog nema, nema nikoga! Ljudi su otišli i odveli svoje pse. Možda je i on samo jedan od njih, isti, samo što je prodao psa prije nekoliko dana i zaboravio otići. Čuo sam druge kako pričaju o prvim i trećim, četvrtim i petim pričalicama koje pričaju samo o njemu. Kažu, navikao je čekati i čekat će povoljan trenutak kako bi objasnio svijetu što namjerava. Pričaju i da nije s ovog planeta i… pričaju svašta. Čujete li rekao sam pričaju svašta, a u svašta možete i ne morate vjerovati. Ima i onih koji govore da je sišao među svjetinu samo zato kako bi iz čiste znatiželje pokušao zaustaviti vrijeme. Kako bi sasvim namjerno, iskoristivši trenutak trenutka u vremenskom vakuumu, postavio nekoliko uređaja za kreiranje slobodnog vremena, jer … ljudi koje je upoznao slobode nemaju. Da, dobro ste čuli: NEMAJU! Nemate ju ni vi. Samo buljite u te blesave monitore, jer su vam tako naredili. Zamislite da uspije u naumu i stvarno zaustavi vrijeme. Napravi odmak u prošlost ili nepredvidljivu budućnost. Napravi nešto drugačije od ovog sad. Napravi … možda ovo, možda ono, možda ...? Tko zna što, kako i ... što sad? Vi ćete i dalje samo gledati, buljiti i čekati. On će nešto ili ništa. Što će? Kako će? Možda će… ništa neće. Već sam rekao da samo stoji i satima nezainteresirano gleda u ništa. Već sam rekao, ali me nitko ne sluša.

Ma koliko se trudili, ma koliko novih psina smislili (iako su pse odveli vlasnici) možete i dalje samo gledati. On će, vjerujte, stajati još satima nekoliko metara od gomile nerazvrstanog komunalnog otpada, kojeg danima nitko ne odvozi. Ljudi su otišli, odveli svoje pse i sada gradskim ulicama samo još mačke lutaju. Što vam osim gledanja i slušanja preostaje. Možda čujete kako govori s biljkama. Možda vidite kako im se pridružiti želi, iako nema adekvatnu naobrazbu iz hortikulture. Na kraju krajeva i što će mu dodatna naobrazba kad biljke ne govore i ne kreću se, a on nije zahtjevan i sve mu odgovara.

Pogledajte ga, dobro ga pogledajte. Upravo će sjesti na pločnik i gledati mačke kako besciljno lutaju u potrazi za ničim. Usput će žvaknuti komad hladne pizze. Otpiti gutljaj piva i poput svinje podrignuti. Nikoga nema i… nema mu tko zamjeriti. Što će napraviti i kuda krenuti kad mu dosadi, koga briga. On za to očito ne mari i svejedno mu je. Već sam rekao: svoje je napravio. Pokušajte i vi nešto napraviti. Odradio je i više no što je trebao. Odradio za sebe i za vas. Polijepio plakate na reprezentativna mjesta, obavio nekoliko razgovora, našao sponzora i zahvalio na pruženoj prilici, pruženom trenutku kad će svima sasuti sve što ih ide. Napravio je sve i sada samo sjedi i baš ga briga što je kasno. Nikog nema, ulice su puste. Otišli su ljudi i odveli pse koji sad više ne seru po gradskim parkovima, ulicama, umjetnim šetnicama i trgovima koji to ustvari nisu. Nigdje nikoga, nikog nema.

Sablasna tišina.

Ako još uvijek gledate i pitate se ima li on kojim slučajem nešto s tim. Varate se! Nije kriv, nije odgovoran za odlazak svih ti ljudi. Grad je mrtav. Pao je duboko prije nekoliko godina. Dublje od najdubljeg i sad ga ni Google Maps ne može precizno locirati. Nema ga, mrtav je, poput vas, poput njih, poput svih tih ljudi koji su otišli i odveli pse. Koga briga što su otišli i što ih nema više. Između ostalog to i nisu bili neki ljudi. Kad malo dublje analizirate, ispod maski skrivali su se dobro plaćeni, honorarni statisti. Ostatak ostataka nesigurnih, umišljenih gadova, odabranih po političkoj pogodnosti. Ostatak jeftinih kartonskih simulacija živućeg mesa. Takozvani hologrami umišljene veličine koji ne govore nego gušeći se hropću u virtualnoj krvi, virtualnoj bljuvotini jeftinog vina i želučane kiseline. Ustvari, zvuk hroptanja dodan je naknadno. Netko je hakirao program i vješto ga ubacio među građane. Bila je to jeftina pornografija za uši koju ni manijaci nisu mogli podnijeti.

Nije vam još uvijek jasno što se tu u stvari događa. Tražite odgovor, a ni pitanje niste postavili. Tražite racionalno objašnjenje kud su svi ti ljudi otišli i zašto, kud su odveli svoje pse, a ne znate ni koliko ih je bilo. Tražite odgovor zašto je on ostao nakon svih i kako se zove. Razmislite ponovno. Grad je mrtav. Grad je pao i to što je on ostao nakon svih, što ulicama pored njega još jedino mačke lutaju u potrazi za ničim, ne znači ništa. Ne znači ništa i kažem vam ozbiljno pustite sve neka vrag odnese. Dosadni ste i stvarno ponekad pretjerujete. Svaliti krivnju na jednog čovjeka nije u redu, nije fer. Nije ništa! Prestanite ponavljati jedno te isto. Prestanite, on nema ništa s njihovim odlaskom. Ne smrdi, ne zaudara na češnjak i alkohol. Ne jede sirovo meso i oči mu nisu crvene. Nije kriv za ništa, jer krivnju ne možeš naslijediti. Ne možeš ju ni kupiti, prodati. Zamijeniti u trgovini za nešto drugo. 

Kad smo već kod trgovine, kupnje, prodaje, zamislite kako ulazite u jednu od njih. Na rasprodaji emocionalna stanja svijesti. Tražite dvadeset deka tanje narezane krivnje. Kupite i pecivo. Složite sendvič, zagrizete i pukne vam četvorka, dolje desno, stisnuta trojkom i krnjom peticom. Pukne jebeni zdravi zub i padnete u nesvijest. Krivnja, osim što ima odvratan okus u ustima, grubo je mljevena. Kosti i hrskavice nisu izvađene. Ma koliko se trudili, uvijek će se neka kost zabiti u zubno meso i krv će poteći, zub puknuti, a hrskavica može zapeti u grlu i što preostaje. Gušenje,  hroptanje dok se sranje ne izvadi. Dok krivnju ne odbacite daleko od sebe. Upravo zato kažem vam on nema ništa s tim i… to je to. Samo je čovjek koji je ostao. Zove se Albert. Hvala na pitanju! Dobro mu je. Sjedi na pločniku sam, promatra i pokušava glumiti biljke.

Nigdje nikog, nikog nema. Sablasna tišina ostaje.

Nema komentara :

Objavi komentar