Kolumne

četvrtak, 18. svibnja 2017.

Pramcem u sumrak XVI.


STARIJA

Piše: Jelena Miškić

    Sve mi je rekla u to teško, sparno svibanjsko popodne. Njezina rečenica prerezala je glatkim, sigurnim potezom moje lijepe, vukovarskim domom zaštićene smotuljke dobrote, naivnosti i uklonila svaku mogućnost nerealnog. Paučina mog djetinjeg poimanja lijeno se vukla kako je obiteljski ručak odmicao.  Čekala je da se majka udalji s tanjurima pojedenih kolača. Uvijek je čekala da se majka udalji kako bi u tom potihom povjerenju ipak istrgnula iz sebe ono zbog čeg dolazi, a ja nikako nisam mogla spoznati. Nije mi bilo namijenjeno. 

    Dvije iste krvi, a opet, dvije različite. Ona i ja. Kada bi ispratila majku dovoljno dugim pogledom da bi bila sigurna kako je odmakla u drugi dio kuće gdje se nalazila kuhinja, počela bi savijati salvetu u lepezu kao da preslaguje sjećanja koja bi mogla biti čas u tamnoj, čas u vedrijoj varijanti kako svjetlo padne, tako da su ponekad i njezine zeleno sive oči tamnile i svijetlile ovisno o dubini. Intenzitetu.
   
    Rekla bi: "Idemo prošetati." Cijenila sam takve pozive više od svega, jer rijetko život okrene priliku kao kakvu kartu koja eto, baš dobro dođe.
   
    Krenule bi s našeg Švapskog brda, Grobljanskom ulicom prema centru grada. S lijeve strane ostavljale bi crkvu Krista kralja, krišom bi se valjda prekrižila. Onda bi se glasno nasmijala i pitala me:"Sjećaš li se devetog bloka i onih groznih paketića?" - "Kako molim!?"- zabezeknula bi se. "Paketića su bili mrak, posebno žvakaće koje lome sve plombe!" - već bi se grohotom lomila.

    Putem dalje bi se smijale i prebirale po sjećanju koji su sve slatkiši bili u darovanim blagdanskim paketima za djecu Sajmišta, kako su nekada zime bile lijepe i duge, koliko smo se sanjkali, a razgovor bi završavao već kod dječjeg dispanzera jer je odlučila još za dana zapaliti koju svijeću na bugarskom. Onda smo se uzbrdo penjale brzo, brzo kao da nas goni sto vragova da potrošimo bećarski ručak loveć jedna drugoj dah.
    Sve smo znale obaviti u jedno popodne nakon obilnog objeda po starinski. Bilo je dobro kada smo mogle biti zajedno.

    Sve je rekla u to teško svibanjsko predvečerje dok su se oblaci valjali od Bačke. Dok je Dunav iz daljine donosio zvuk grmljavine stajale smo na balkonu s kojeg vidimo u susjedno dvorište nekih drugih komšija i gledale kako vjetar zlokobno njiše dječjeg crnog konjića na ljuljanje. Zrak je nosio težak miris bazge i cvjetove topola. Dok sam je gledala iz profila pomislila sam da bih ju sada trebala zagrliti. Iz te misli me prenula glasna treska otvorenih kapija koja je nošena olujnim vjetrom udarila svom snagom. Pogledala me mirno i rekla:"Ja se nikada neću vratiti." U njezinim zelenim očima, još samo tamo, u najmanjem kutu postoji odraz pokidane mladosti i postoji previše toga što u gomilama rečenica nikada nikome neće reći.
    Ali meni je rekla.
    A ja nisam znala...niti zagrliti.

Nema komentara :

Objavi komentar