Kolumne

četvrtak, 18. svibnja 2017.

Krunoslav Mrkoci | Lakoća igre zanesenog erudita:

Analiza poezije Roberta Janeša na primjeru pjesme

VELIČANSTVENI GLASOVI: (šire svoja krila)

– uspni se na naša leđa daídalose
ponijet ćemo tebe i duh tvoj
sina tvoga do nebesa
krila ćemo ti naša dati
i naš let postat će tvoja spoznaja
samo uspni se na nas
koji smo u tebi

SIN: (na koljenima)

ne treba im vjerovati kad ti govore – o, da! ti si taj! samo tebe smo čekali!
jer ti za njih nikada nećeš biti oda
uvijek ćeš biti poslušni pjesmuljak
koji se lomi po rubovima jednačenja glasova
i uvijek ćeš učiniti pogrešan stih
nakon kojeg se nećeš znati vratiti u početnu strofu
tvoja će bijela ravnina biti išarana vektorima svih usmjerenja
preskakati ćeš pukotine labirinta koji si izgradio
pukotine će se širiti sve dok jedna ne postane preširoka
za težinu tvoje prelomljenje sjene

ne uspinji se oče
u to zasljepljujuće blještavilo
spržit će mi oči i krila otopit
i do kraja života urlat ćeš od boli
što ja pao sam zbog tebe
tijelo ćeš slomljeno moje
krilima svojim otpalim pokrivati
i bogovima na oltar darivati

OTAC: (znojan i zapuhan pokušava zajahati veličanstveni glas)

tko se penje, taj i pada
tko nije pao, ne zna ni ustati
tko napravi bravu, napravi i ključ
tko sagradi labirint, zna iz njega izaći
tko poznaje bogove, zna što mu njihovi glasi govore

ne brini sine
poletit ćemo mi
zna tata što radi
samo da nije tog glupog minotaura
s njegovim izmjenama i dopunama
i preinakama
bili bi mi već vani

radi toga sam i dozvao gvs*
njima ja vjerujem
zajedno smo odvajkada
a talos je sumnjao u njih
pa vidi što ga je snašlo:
surround all around when he hits the ground**

pa eto
ruku ‘vamo duše moj
ionako izbora nemaš
kud î ja tud î ti

VELIČANSTVENI GLASOVI (sklapaju svoja krila):

teškog srca
javljamo tužnu vijest
još dvije od tri žrtve DePeIja ***
podlegle su metodi grupne hipnoterapije
dok se preostala jedinka bori za život
pišući pjesme


* glasovi veličanstvenog stvaratelja
** prilagođeni stih iz pjesme Smak svita, grupe TBF
*** disocijativni poremećaj identiteta

Analiza i interpretacija

Ono što iznenađuje i začuđuje u poeziji Roberta Janeša, osjećaj je i dojam svježine, originalnosti i inovativnosti. Čak i onda kada pjesnik govori upotrebljavajući prastare, arhetipske, namjerno klasične i klasicističke, gradbene kulturološke elemente i okvire za svoju poeziju, kao što je npr. grčka mitologija.
Dok mnogi pjesnici žude i žeđaju za tim da pronađu novi način, stil i metodu izražavanja svojih misli, osjećaja i stanja, Robertu Janešu to polazi za rukom, očito, s lakoćom.
U svojim pjesmama (poemama) on uspijeva biti nov, drukčiji od ostalih, ostavljajući dojam jedinstvenog i još neviđenog, a opet ostaje u odnosu dubinskog dijaloga s korpusom klasične kulture, što zapravo, posredno, upućuje na autorovu široku erudiciju i na temeljito osobno promišljanje i razumijevanje iste.
Sve u svemu, Robert Janeš je inovativan pjesnik, jedan od najinovativnijih kod nas, a što je najzanimljivije, svu građu i materiju koju koristi, uspijeva iznijeti uz dojam psihološke svježine i autentičnosti, a sve to pod okriljem lakoće koju pruža igra.

Inovativnost ove poezije ostvaruje se na više razina, što sve zajedno doprinosi dojmu novoga i još neviđenoga.
Inovativnost gore navedene pjesme VELIČANSTVENI GLASOVI: (šire svoja krila), očituje se u kompoziciji kao sastavnom dijelu stila, gdje u maniri klasične drame progovara(ju) lirski subjekt(i), u obliku dramskog dijaloga koji podsjeća na djela starogrčkih dramatičara, primjerice Eshila (Okovani Prometej).
Navedena pjesma, na koju se ovdje referiramo, dakle, nije "ispripovijedana" niti "dočarana" naglaskom na slike i metafore, nego je "izdijalogizirana", cijela predstavljajući sveobuhvatnu metaforu, tj. alegoriju.

Zatim, ne slučajno, tu su zaista i likovi iz grčke mitologije (Dedal, sin Ikar, a spominju se i Labirint (djelo Dedalovo) i Minotaur; likovi su personifikacije, čini se, psihološkog poniranja u dubine otuđenog (i pomalo nesretnog) jastva ili sebstva, koje želi pobjeći iz samoga sebe, pa traži put.

Na razini jezika, kao posebno uočljiv element i sloj ovog pjesništva, prisutstvo je i upotreba stranih riječi, naročito onih iz klasičnih jezika, što sve upućuje na pjesnikovu učenost i temeljitost obrazovanja (npr. znanje da se starogrčki diftong /ai/ u Daidalos, u kasnija vremena počeo izgovarati kao monoftong /e/. Tu su i raznorazni vektori nad raznim bjelinama, prazninama i raspuklinama duše.
No, riječi iz stranih jezika, starih i modernih, nisu u pjesništvu R. J.-a prisutne u svojstvu pukog dokazivanja učenosti, već one imaju mnogo dublju, gradbenu ulogu, u iskazivanju biti. Dakle, nisu ukras, nego tkivo. Ukupno je prisutna u ovoj poeziji želja da se prodre do dubine, do same jezgre prvobitnosti koja bi predstavljala pravu pravcatu iskonsku, prvobitnu, autentičnu stvarnost ogoljelog bića - što je ostvareno 1) odnosom prema jeziku i specifičnim načinom upotrebe jezika (leksika) i 2) smještanjem matrice radnje i kazivanja u okružje mitologije, što temeljem podrazumijevane općepoznatosti osigurava određenu razinu komunikativnosti prema vanjskom primatelju poruke, tj. čitatelju.

Ova poezija je zapravo, vrlo osobna poezija, mada pjesnik upotrebljava mnoge elemente udaljavanja i naizgled izvanosobne: mitologija kao okvir, dijalogizacija kroz treće osobe, učene riječi. No, sve eksternalne pozicije i sredstva koja koristi, poput namjernog policentričnog višeglasja razlomljenog subjekta, način su zapravo da se progovori o biti i o suštinskom problemu, kako ga pjesnik vidi.
Robert Janeš pjesnik je duboke introspekcije i psihološke autoanalize, mada sve to zajedno na van ponekad može djelovati kao s lakoćom iznijeta igra prpošnog erudita.

2 komentara :

  1. Uh, kako ovo dobro zvuči! Pa sve gledam jel sam ja taj Robert janeš... :)
    Kruno, hvala ti puno još jednom, teško je samo riječima izraziti tu zahvalnost koju osjećam.

    OdgovoriIzbriši
  2. Ma, sitnica ... tek toliko da znaš da čitamo, a ponekad nam se čini i da razumijemo tvoju sjajnu i kompleksnu poeziju ...

    OdgovoriIzbriši