Kolumne

utorak, 23. svibnja 2017.

Nada Vukašinović | Sovu nisam vidjela

Autobus se često zaustavlja i ulaze đaci ne prekidajući svoje razgovore. Sunce je nisko iza šume, poskakuje i osvjetljava grad. Na sjedalu pored mene tvoje priče.

Daruvar, Aquae Balissae, grad svetih termalnih izvora još od rimskih vremena.

Kad zatvorim oči vidim tvoju kuću kako ukoso lebdi prema nebu, velike snježne krpe kao krilo mrtve, bijele, nebeske ptice nad gradom.

Zlatna kaplja meda na brkovima tvoga oca mijenja se u grimiznu. Na stolu napola pojedena jabuka i ušećerene višnje na ormaru obećavaju slatki okus na nepcu.

Čujem glazbu, kad zabijaš čavle u klompe i uvijek se najjače čuje zadnji, četvrti čavao. Miriše kravlja koža. Malo se trgnem kad tvoja blijeda majka golim rukama razgrće pepeo u peći. Mislim kako ću uskoro ugledati klompu u željeznoj peći.

Vidim tebe kako jedeš orehnjaču s medom i mrmljaš nešto nerazgovijetno punim ustima.

Nenad ti opet priča priče kao nekada, kad si tražio - još, pričaj, još!

Sad ti govori da sličiš ocu, da imaš izvijene obrve kao on, ali naravno došao si iz Amerike i ti si puno gizdaviji.

Osjećam okus medenjaka u ustima i molim Boga da i meni kamenje i šljunak pripovijedaju kao tebi i da nađem nekog Nenada, koji će mi pričati priče.

- Još nije pravo vrijeme? - kažeš.

Ne želim ništa zaboraviti. Slike se nižu.Vidim dječake kojima cijelu noć gori svjetlo, jer su prozori crni. Strah im se širi zrakasto u sve dijelove tijela. Stavljaju ocu bijeli prah u uši da smrt ostane unutra. Tigrasti mačak sjedi na Bibliji i liže svoj dugi rep.

Jato sikćućih gusaka u zoru, mačka koja ne zna brojiti i ne primjećuje da joj jedan mačić nedostaje.

Sanjaš oca koji po drugi puta umire, grlo ti krvari od krika, opet mu daješ jabuku u obliku srca. Samo ti znaš da nije umro i da će mjesecima još biti tu. Čuvaš ga u stražnjoj sobi mjesecima. Bijele plahte svjetlosti podrhtavaju na Istoku, a ti se ne usuđuješ dodirnuti njegovo tijelo da se ne raspadne u prah.
Obilazim ulice, kino, stari dvorac, tražim i pokušavam prepoznati mjesta iz tvojih priča. Sajam, gdje je tvoj otac prodavao klompe, gostionicu gdje ga nisu htjeli poslužiti, groblje na brijegu, ograđeno i izdvojeno, park u kojem si dobio jastreba. Iznad dvorca vidim tvoju staru obiteljsku kuću.

Volim mir na ulicama i šarenilo gradskih fasada. Automobili strpljivo čekaju dok ja razmišljam na koju bih stranu krenula. Čeka me dobroćudna plava kuća s tri prozora na ulicu i zlatna Biblija u knjižnici.

Mogla bih tu živjeti.

U gradu je još jedan grad koji nikada ne spava. Prigušena svjetla, pražnjenje vodokotlića, treperavi ekrani bez tona, glasno disanje i neartikulirani glasovi, bolovi i nesanica čuvaju njegove stanovnike. Liftovi se zatvaraju polako, hodnici premošćuju otvoreni prostor iz zgrade u zgradu. Kroz duge crvene hodnike žurim s dijagnozom, datumima i potpisima do otvorenih i zatvorenih bazena. Ljudi se kreću usporeno, od vrata do vrata, od stolca do stolca. Leže na povišenim krevetima, voze se u invalidskim kolicima, koriste štap, štake, hodalice, drže se za nečiju ruku. Usporavaju liftove, teško zatvaraju vrata, ne sjede dok jedu, teško se okreću na trbuh, na leđa, na bok. Svjetla se pale prije svitanja. Rijeka građana kreće po svoju dnevnu porciju zdravlja. Uključuju ih u struju, magnetne obruče, laser prodire duboko do oštećenog zgloba, razgibavaju i masiraju vodom i blatom mišiće, griju ih do temperature isparavanja. Miješaju se isparavanja ljudskih tekućina s mirisom rastopljenog parafina i klora. Koža im je glatka i miriši po parafinu. Voda se iz vrela zaustavlja u kadama i bazenima, nikuda ne otječe, ljudi se kreću, a nikamo ne odlaze.

U centru grada stari park, bukva, hrast, crni orah, preko pruge, šuma. Nekada je pored lječilišta bila željeznička stanica. Šuma mi se širi, otvara i pokazuje svjetlost na kraju stazice s ugaženim lišćem. Miris truljenja. Grane crne i gole zaklanjaju lijevu i desnu stranu. Tražim Julijevo vrelo u šumi. Dugo hodam sama. Crne ptice zloslutno grakću visoko iznad najvišeg stabla. Vide me, kruže, dozivaju se i jato se povećava. Osjećam nelagodu, ali polako napredujem do židovskoga groblja i rimskog tabora. Staza se nastavlja u mračno i tiho tijelo šume. Odustajem od traženja i okrećem se svijetloj krpici, ulazu u šumu.

U krošnjama iznad bazena tražim milijun godina staru sovu. Na najvišim granama su grozdovi crnih gnijezda, ali sove nema. Prvi puta čitam Novakovićevu legendu o gradu, koji je postao lječilište i u kojem se toplom vodom liječi skleroza i neiskrenost. Priča kaže, da je Grof iz ovoga kraja oženio udovicu Martu. Marta je bila vješta kuharica. Na svadbu su bili svi pozvani. Svi su sumnjali da je svojim neobičnim kombiniranjem namirnica izazvala smrt prvoga muža, ali nitko joj to nije imao hrabrosti reći. Možda zbog licemjerja jer se na svadbi danima dobro jelo i pilo?

Na vrhu drveta žario se par sovinih očiju. Sova je bila stara milijun godina. Promatrala je svadbu tri dana i tri noći. Nakon razuzdanog slavlja zavladala je mračna tišina. Sova je plakala vatrenim suzama. Jedna je suza otišla do najstarije zmije, pala joj u oko i oslijepila je. U sovinim suzama je bilo previše vatre i bola i nikada se nisu osušile. Čak i danas te suze zagrijavaju vodu ispod grada.
- Ako ne vjerujete, dođite pa ćete se uvjeriti. - kaže Novaković.

Morala sam doći i uvjeriti se da je voda vrela. Pljuskali su oko bazena vreli jezici vode i grad je bio obavijen magličastim parama, koje liječe sklerozu i zglobove.

Danima sam plivala u toploj vodi bazena, ali sovu nisam vidjela.

2 komentara :