Kolumne

ponedjeljak, 22. svibnja 2017.

Natali Šarić | Voštanica


Pao je po tko zna koji put. Svladan pićem i makadamom. Svaka je kuća imala po jednog koji bi na jutarnji prag donosio sramotu. Njoj se činilo da se njezina najdalje čuje. Drugi su samo svoju bolje krili. Nekad je posprdno i prepričavali. Nije bilo lako poduhvaćati koščatog čovjeka sitnim rukama. U taj sat, na jagodicama bi uvijek imala par kapi sasušena voska. Bdjela je uz voštanicu iako je sin odavno uveo struju. Činilo joj je da ni sama ne želi vidjeti svoj dom oštrim vidom. Dugo nam je trebalo da shvatimo zašto se više ljutila, ali kraće plakala, kad bi se sručio na prednja vrata. Tad ne bi pristavljala vodu i ne bi ga klonulog kupala. Samo bi ga odrješito izula i polegla na bok.

Pričalo se u selu da je ta, kod koje obitavaju svi muževi, podosta štrokava i da rijetko izvlači vodu iz bunara. Obližnje kuće, za mrkla mraka, koliko god sparno bilo, zatvarale su okna. No njezino bi cerekanje opsjedalo svaku rupu isušene gline. Neke kuće i dan danas traju.

Trajemo i mi, dosta mudriji i oštra vida. Usadilo se u nas njezino jecanje. Samo nam je ta odanost ostala neobjašnjiva. Spuštenog u korito, prala bi ga do prvog sunca, ni grubo niti odrješito. Skoro pa ljubavno. Vremenom je prestala ridati, pa i svjetlo trnuti, iščekujući ga sa stražnje strane. Valjda je tako u rukama čuvala ostatke bliskosti.

Nema komentara :

Objavi komentar