Duša mi je ostarjelo platno,
potopljeno u duboku tamu rijeke zaborava,
Lethean.
Raspada se od vlage koja ju nemilosrdno trga na komade.
Suđeno joj nekoć bješe prvoj umrijeti,
napustiti mi tijelo kako bi usamljeno i prazno živjelo.
Bez previše riječi za kraj,
bez imalo smisla.
Duša mi je papir prepun čudnih znakova,
kormilo za brod koji nikada neće doseći do obale rijeke,
Lethean.
Raspada se od vlage koja ju nemilosrdno trga u dijelove.
Umrla je nekoć kao prva koja mora otići,
napustiti mi tijelo koje ionako živjeti ne bi smjelo.
Bez previše riječi za kraj,
bez imalo smisla.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.