Kolumne

četvrtak, 11. svibnja 2017.

Daniela Bobinski | Sanjalište






Zaogrni se stasom,
zamahni pokretom njenim,
zavoli što ona ljubi,
u njenoj se puti sasvim izgubi.

Prestani bivati,
neka ona udahne
čuj kako smijeh koji zvoni
rasipa njen glas...
Zavoli je, zaživi,
do kraja, strasno,
ta živjet će samo još koji sat.
Ona postoji samo dok si ovdje,
a onda ostane tek među zastorima dah,
i sve što je sada njen život stvaran,
postat će skoro tek prašine prah.
Njen svijet je krhak
strune što ga čine
niti su tanke paučinaste igre,
niz riječi, koraka, glas il gesta
smijeha ili suza predvidljiva cesta.
Šminka, češalj, pramen neukrotiv,
zvuk cipela, svjetlo sa reflektora boje celofana,
tihi šapat, papiri iz sjene,
neobična sjena umjetnih grana.
Šum haljine, ples il zagrljaj,
radost poklona i samo tako, nenajavljen kraj.
Imitacija života, igra koja osvaja,
akvarel duša, razlivenih boja sjaj.
Divno čudo stvaranja, mozaik snova,
riječ na riječ, lik do lika, slika uvijek nova.
Glumčev dar, naklon,
pa šum valovlja iz mraka,
jeka koja kaže: divno je bilo,
vraća se svaka u nj odaslana zraka.
Onda zastor... i sve se briše...
Nestaje jedan tek nastali svijet...
I nema ga više...
Pa ipak,
dok koraci odlaze u tišinu,
u sjećanju ostaje trag,
neizbrisiv, duboko utisnut,
nezaboravan, drag.
I ostaje zauvijek ta veza tajanstveno lijepa,
ljubav koja te zauvijek veže,
sanjarska, zanosna, slijepa.
Tko je nije osjetio, ne zna njenu snagu silnu,
tko jest, u sebi je povazdan nosi,
čarobnu, nenadomjestivu, divnu.
I struna ta zaljubljiva, uvijek te iznova natrag vuče,
tu gdje pod opnom mekog ti srca,
još tisuću tuđih srdaca tuče.
I ostaješ jedan, dok postaješ mnogi,
živiš živote stotine ljudi,
o, da, publiko,
govori tiho,
da se glumac iz sna
prerano ne probudi.

Nema komentara :

Objavi komentar