Postoje jutra kada ne želim otvoriti oči
jer te nema na dohvat ruke u toplini postelje
jutra u kojima moje misli ne obitavaju
u tvojem plavom pogledu
uzalud tražim komadić neba
dovoljno osunčan i lijep
da ispuni dan jedne žene
u kojem nema tvojeg osmijeha i dodira
postoje jutra u kojima me dotakne dan
i donese predvečerje
a tuga nabuja kao slutnja
misao kako nemam ono što najviše želim
svi imamo ono nešto
negdje
nekog kog sanjamo
trebamo
i želimo pored sebe
zauvijek
nikome neću kazati
koliko me bole daljine
postoje jutra kada slutim odjek tvojih koraka
jutra u kojima prepoznaješ mene u sebi
a da ne izustim niti riječ
osim bezglasnog pokretanja
nijemih usana
u čežnji za tvojom blizinom
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.