Patnje mladog autora XXXVIII.

POTONULI SMO

Piše: Jelena Hrvoj

Propadamo i tonemo sve dublje. U zemlji u kojoj je devedeset posto cendravaca i pritajenih aktivista ovih se mjeseci otkrivaju loše karte i sve se sporo ruši. Žao mi je jer moram reći kako se to rušenje događa već godinama, no tek sada je isplivalo kada su nam grla duboko ispod vode. Kao mladi književnik, mogu govoriti isključivo iz ove moje perspektive, no smatram da ću pronaći dovoljno istomišljenika.

Algoritam, PDV na knjige, Tisak media itd… U zemlji koja se hvali snažnim domoljubljem, ovako nešto ne smije biti dopustivo. Zašto? Jer je ovo sustavno istrebljenje jezičnog identiteta, opće pismenosti i dokidanje jedne grane kulture. Mene osobno ne zanima sjedi li na vlasti netko plav, crven, ljubičast ili zelen s tufnicama. Ono što me kao mladu osobu zanima je kako spriječiti kulturni genocid?

Izdavačke kuće godinama su na koljenima i komercijalna strana nadvladala je kvalitetu. Konzumerizacija knjige svela se na stranu beletristiku koja se tiska u milijunskim nakladama. Domaći autori u takvome svijetu nemaju šanse za opstanak. Prodajna mjesta jedna preživljavaju jer je namet koji se muze veći od profita, a čita se sve manje. Shvatljivo je da ljudi nemaju novca za knjige. Shvatljivo je jer jedva imaju za kruh. Ali kako onda imaju za druge stvari? Ono što mi nije shvatljivo je kako ljudi trpe? Do kada? Zašto? Zašto vrištimo na društvenim mrežama, ali ne i na ulicama? Zašto je roditeljima prihvatljivije djetetu kupiti novi tablet za 1000+ kuna i posjesti ga/ju ispred tableta, dok za isti tu cijenu mogu kupiti desetak knjiga i biti u istome miru kao kada je dijete prikovano ispred tableta? Zašto je jednostavnije svakodnevno odlaziti na kavu i kukati kako se nema novca?

PDV na knjige?! Ma, svaka vam čast! Skidam vam kapu do poda. A zašto i ne bi? Zaradit ćete minimalno i zatrti onu malu količinu ljudi koja još cijeni pisanu riječ. Ako se već uništava sve, pa zašto ne i to.

Volim svoju zemlju. Vjerujte mi, volim ju jer je moja. Baš sam iz tog razloga još uvijek ovdje, a ne preko „bare“ pored svojih vršnjaka. Ali koliko ću dugo moći tako? Govorim kao mlada osoba i vrištim kao ljudsko biće. Moramo li preživljavati na mrvicama kruha, samo kako bi se te iste mrvice sastrugale s našeg jezika i dale nekome tko je zakopao štruce kruha?

I već vidim kako se dobri i pametni ljudi grupiraju kako bi spasili ono malo što je ostalo. Takvi smo, pomažemo jedni drugima kako bi nam na kraju svima bilo tek trunku lakše. No treba li tako biti? Morati ću prikazati pitanje o našoj vlasti na sljedeći način: Je li korektno da djeca brinu jedni o drugima dok pored njih urliču pijani roditelji? Ne. Tada bi ta ista djeca bila oduzeta od roditelja i smještena u prihvatljivije okruženje. To je upravo primjer kako se vlada odnosi prema nama. To je upravo ono zašto svi bježe. I čude se jer ih napuštamo. Ljudi, kada će biti dosta i kada će biti prekasno?