Kolumne

nedjelja, 23. travnja 2017.

Zoran Hercigonja | Svjetovi intimnih egzilija


Okružen hermetičkim univerzumom vlastitog mira, s nekoliko subliminalnih, krajnje radikalnih zujanja koja često stvaraju napetost i smetenost, pregledavao je fotografije iz davne prošlosti. Nostalgično se prisjećao trenutaka s roditeljima koji su vrlo često u njegovoj mladosti forsirali svoju viziju svijeta, prije nego se to forsiranje pretvorilo u licemjerno suosjećanje i izljeve emocija. Sjeća se kako je njegov otac često znao posezati za ofucanim tipom seljaštva koje svi mi u dobroj namjeri izbjegavamo. Ne. Nikada nije bio spreman za brak. Više je volio otvorene veze; brak nekako promijeni ljude i sve se počinje podrazumijevati. Podrazumijeva se da on njoj treba posvećivati više vremena, podrazumijeva se da se ona ne smije družiti s prijateljicama zato što mu se ne sviđaju...

Uglavnom gnjavaža za dvoje koje se strastveno voli. Ali sve su to svjetovi nekog isforsiranog kalupa tradicije i navike. Najednom zazvoni telefon.

Oklijevao je: javiti se ili ne; napustiti svoj svijet ili se na trenutak iščupati i zasaditi u neku tuđu stvarnost, neko opetovano proljeće? Odlučio se javiti. Iz slušalice su iskočile neočekivano sulude riječi optužbe. „Susjed! Od buke iz vašeg stana me stvarno peku usne!“. Zazvečala je tonom opomene. Znao je da susjeda u stanu iznad njega opet ima svoj performans. Odlučio je što jednostavnije sročiti: „goni se luđakinjo.“ „Ako vas peku usne susjeda, uzmite...neku kremu i namažite ih.“ I poklopi. Ponovno je sjeo pred album i stao okretati stranice. Riječi susjede, odzvanjale su mu glavom i postale vječitom, besmrtnom opomenom. U trenu oka začuje kucanje na vratima. Ponovno oklijevanje. Otvoriti vrata ili ne!? Pitanje je. Nikada mu ništa nije dobrog donijelo otvaranje vratiju nepoznatima. Bolje da ne otvori, bolje da ne ugrožava boravak u prostoru intimne egzilije. Kucanje se nastavilo. Ne, neće otvoriti vrata. Mislio je. Dokidanje komunikacije znači dokidanje mogućnosti izbijanja sukoba, ponajprije sukoba u nama samima, u prostoru najintimnije čiste misli, prije nego se opredmete formom riječi ili čina i izađu iz naših svjetova sukobljenih strana. Kucanje je sve jače. Više nije mogao to podnijeti.

Ustane i otvori vrata. Na vratima u ogrtaču susjeda iz stana iznad, poznata po frazi iz telefonskog razgovora: „Susjed! Od buke iz vašeg stana me stvarno peku usne!“. Mislio je da će ponoviti refren. No nije. „Što trebate susjeda?“ Upita je. Kreštavim glasom referirala je stanje svojeg osobnog svijeta. „Susjed. Svaki dan čujem buku iz vašeg stana. Čujem kako stalno netko hoda po stanu. Znate vaši koraci su teški i lupaju. A znate zašto? Zato što hodate u cipelama. “. Šutke je trpio dok mu je masirala mozak, tažeći neku dovitljivu frazu koja će je otjerati do vraga. „Susjeda. Ne hodam u cipelama dok sam u stanu. Vidite da sada imam tenisice na nogama.“ Uporno susjeda izvodi svoj repertoar. „Ali ja svaku noć do dva ujutro slušam kako vojnički stupate po stanu. Hodate gore pa dolje. A znate zašto čujem to bubnjanje?“ Još uvijek pristojan i distanciran od svijeta ove luđakinje, upita. „A zašto susjeda?“ Jedva je dočekala da može izreferirati svoju optužbu. „Zato susjed jer ne nosite ovakve platnene papuče kao ja.“ I zadigne kućni ogrtač do koljena. „Bože.“ Pomisli. „Još samo treba da mi pokaže svoj korzet.“ Susjedino lice se nekako izduljilo, a oči su bljesnule buljeći duboko u prazninu stana. Začuđeno jecne. „Susjed! Pa vi nemate tepih u stanu. Zato tako jako bubnjate.“ Želi je prekinuti i odvući ostatke pribranosti u svoj svijet. Oklijevao je da joj zalupi vrata pred nosom. Susjeda se potpuno uživjela u ulogu napasne i obijesne sadomazoholičarke. „Vi ste susjed jedan od onih koji duboko u noć puštaju vodu kvareći san svih u zgradi!“ Dugo mu je trebalo da odabere pravu riječ kojom bi napasnu krvopiju teleportirao natrag u duboki svemir iz kojeg je malo prije stigla crvotočinom zlih misli.

„Susjeda!“ Zaustavila je pogled na njemu. Pribrano i umjerenim tonom isplazi poraznu frazu. „Susjeda, vi živite iznad mene. Kako vam mogu smetati moji koraci i lupanje ako živite iznad mene u stanu?“ I zalupi joj vrata pred nosom. Ogradio je svemir svojih intimnih egzilija od uzurpatora. Pratio je kroz špijunku kako se histerična žena u suzama uspinje stepenicama u stan iznad njega. Svjetovi naših intimnih egzilija, opasno su pogubni za druge svjetove. NO ponekad silom moramo izaći iz njih i posvetiti se ludilu „stvarnosti“.

Nema komentara :

Objavi komentar