Zoran Hercigonja | Na jezeru

„Nemam vrlina; u meni tutnji samo gnjev i ranjivost.“ Pomislila je promatrajući uvojke uznemirenog i dekadentnog jezera. Samo je hirovito jezero bilo između nje i njenih intimnih sukoba. Dan je ispustio meku dušu u mrklo ždrijelo mraka. Bila je na granici osluškujući tajnu napetu između dva svijeta. Uza svu tu lažnu ljubav i socijalne nepravde, znala je da šalje važnu poruku svijetu. Osjećala se potlačeno pred pogledima koji su poput krijesnica zelenim sjajem zlokobno tinjali u mraku. „Ravnopravnosti nema. Ona je samo mantra kojom se ojađeni i poniženi tješe da prežive svakodnevicu. Tolerancija!? Samo tanka opna iza koje kola golemi gnjev nezadovoljnih i predominantih. Jednakost? Možda... Samo u kojem svijetu? “ Postavljala je pitanja ostavljajući svijetu nostalgični pojmovnik ispaćenog srca. „Putovnica, rodni list, porezna kartica, sve su to oponenti diskriminacije, oružje koje ubija iako ne prolijeva krv. Zašto tako žarko ljudi žude za vlastitim nestajanjem? Odgovora nema.“ Plakala je nad uskomešalim jezerom, jer su se jedino tako njezine suze doimale malim i neznatnim. Slikajući autoportrete ogoljelosti i krhkosti, željela je postići da se pamti njezin glasan iskorak. Imala je potrebu oblačiti mušku odjeću zbog stremljenja prema muškim privilegijama u patrijarhalnom društvu.

Zureći u drhtavo jezero, prepoznala je zjenu koja je bila sposobna prodrijeti u njezine svjetove.
„Krv moja, blistat će na površini jezera i udaviti nepodnošljivost diskriminacije. Odlučila je skočiti u jezero i sjediniti se s njegovim prkosom i nemirom.

U učionici nasuprot ureda ravnatelja osnovne škole, zabljesnulo je nakon čega se u tik milisekunde začuo prasak. Poruka cijelom svijetu, odaslana je metkom u sljepoočnicu pred auditorijem od trideset i dvoje „teklića“ koji će traumu diskriminacije nositi kao teret i dužnost da promijeni svijet. -Dobro protrljaj ruke; učini ih oružjem za danas i otporom za sutra.-