Kolumne

ponedjeljak, 10. travnja 2017.

Vesna Parun | Nikad


Ne znam gdje počinje praznina mora
ali slutim što je taknuo u tebi ili u meni glas
koji je blizu negdje rekao:
nikad.

To je rijeka koja se više ne vraća
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji čeka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi više
u svoj korijen
jer se ondje naselila budućnost.

Nikad.
Šumna trava neizgaženih visoravni,
snijeg na planinama
ljubičastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.

Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
po iščezlim nizinama prostro.
I teška misao koju si zanjihao
postat će blaga, jer je kraj nje čovjek
nerazumljiv u svojoj samoći.

A kad se on pomakne u Noć
i u veliki uspavani prostor,
spružit ćeš za njim svoje ruke i viknut:
ne odlazi!

__________________________________

Vesna Parun (Zlarin, 10. travnja 1922. − Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.), hrvatska pjesnikinja i prevoditeljica.


Nema komentara :

Objavi komentar