Kolumne

ponedjeljak, 10. travnja 2017.

Ana - Marija Posavec | Žurnalski rasap


Bijesno ju je pogledao preko ruba naočala koje je spustio na pola nosa i upitao:

– Dobro, luda ženska glavo, što ti radiš? Hoćeš da nas sve pozatvaraju? Tko ti je jebeno rekao da uđeš u zapečaćenu arhivu i uzmeš te proklete novine?!

Gledala ga je zavaljena u udobni naslonjač, s mješavinom gađenja i pošprdnosti.

Proćelavu glavu i zamagljene tamne oči nikad nije smatrala svojom prijetnjom, čak ni pred opomenu otkaza ili kakve druge budalaštine s kojima se svakodnevno susretala. Mnogi je nisu voljeli – i to je znala. Nisu je voljeli jer je bila sama po sebi glas razuma redakcije i cijele novinske agencije. Gdje god je bacili po volji – od običnog zapisivanja na terenu, govora pred kamerama ili pripremanja članaka za novinski tisak – snalazila se kao mačka bez kostiju; nikad nije slomila vlastito uvjerenje da je ono što radi i način na koji radi ispravan. Bila je već sita optužbi za nepodobno novinarsko ponašanje, posebno kad se namjerila saznati određene informacije iz prve ruke.

Bila je napadna, rekli bi neki. Drugi bi tvrdili da ne preže ni pred čim kako bi došla do cilja – istinite priče u novinama, koja je, ruku na srce, u zadnje vrijeme bila na cijeni – istina je bila tražena, iako ju je bilo nemoguće prepoznati od nasilnih i razvikanih laži. "Istinu" u "novinama" nitko nije pisao. Osim možda jedne neuhvatljive, lude ženske glave. Treći bi dali sve kako bi postali ona, da su imali dovoljno petlje - četvrte neke bilo je baš briga, i ti su joj, zapravo, bili najdraži. Gledali su svoja posla i puštali ju da radi svoj kako najbolje zna. Britki jezik pri formiranju članka, prirodni talent u izražavanju, upakirana ironija ako je namirisala nepravdu ili kakve tajne, za kolektiv štetne radnje, oko za detalj i nedostatak straha od cenzure... Sve je to bila dobitna kombinacija, ali ona nije željela biti zvijezda novinstva. Biti poznato novinsko ime bila joj je sasvim sporedna stvar. Radila je ono što je voljela - tražila informaciju, patološko ju secirala do najbrutalnije, najiskonskije istine. Nije u njenom poimanju bilo mjesta za dvije istine - postojala je samo ona jedna, čista, nepogrešiva; gotovo dogmatska.

– Radim ono što moram i ono što smatram da bi trebalo biti - otfrknula je nosom, opušteno posegnula u malu sportsku torbicu, izvadila upaljač i cigarete. Glupa pitanja činila su je nervoznom, dim joj je bio potreban.

– Ti jebeno nisi normalna... – bacio je naočale na stol i dlanovima prošao po ćeli, potom po cijelom licu.

– Kako, molim? – pogledala ga je, podignuvši crnu obrvu, ne hineći pritom sad već vidno gađenje:
– Ja nisam normalna? Reći ću ti ja, Tomo, što nije normalno.

Ustala je, bacila nakon prvog povučenog dima cigaretu u kut ureda:

– Za mene jebeno nije normalan ovaj usrani svijet u kojemu svatko zguza spiči koga hoće, kako ti tajnicu Vlastu spičiš redovno, dvaput tjedno, mimo svoje supruge, a ona pristaje jer bi u protivnom izgubila posao. Sramotno. Nije mi normalno ni moralno sjediti na dvije stolice, zataškavati istinitu činjenicu u novinarstvu koje je iovako već izopačeno do te mjere da je svatko došao na određeno mjesto ili preko političkog, jebenog partijskog urgiranja ili preko kreveta. Nisu mi normalna dvostruka mjerila. Nisu mi normalna ni jasna politička sranja zbog kojih svatko samo spušta glavu i kao nijemi noj šuti dok nas pljuju i diktiraju što da pišemo, a što da sakrijemo pod tepih. U protivnom ne bismo bili financirani, jasna je stvar. Vidiš, prijatelju moj, to meni nije normalno. I u takvom svijetu odbijam živjeti. Važna je prokleta sposobnost, osobnost, važno je prokleto školovanje, obrazovanje, spremnost i ono što se, ako si zaboravio, zove kompetencija. Ako ne znaš što je to, hvataj se rječnika hrvatskoga jezika, a i gramatiku ti ne bi bilo naodmet proći ponovno jer su ti članci koji odobravaš za tisak užasni. Pitanje pregledaš li ih uopće. Slušaj me dobro, ''šefe'' – unijela mu se u lice, vidno bijesna, spremna gotovo na sve, mislio je Tomislav. Potonuo je u naslonjač dok ju je slušao i dok ga je šibala otrovnim i jasnim svojim očima proljeća:

– Prosto mi se fućka hoće li se članak objaviti ili neće. Čuješ me? Jebe mi se. I za posao, i za ovu agenciju, za sve. Umjesto da ste me podržali, svi vi, prije nego mi je banda upala u stan, ozlijedila prijatelja, odvukla Dominika kojeg sam spašavala kao u lošem akcijskom filmu, vi ste me cinkali.
Razgoračio je oči i vilica mu se stisnula. Znala je ona kad Tomo, šef svih šefova, laže.

Znala je ona štošta o njemu – znala je da ju zato i drži na položaju i nikad joj, kakvu god ona nepromišljenost izvela u zadnje vrijeme, unatoč opomenama nije dao otkaz. I to ju je najviše ljutilo; jer kompetenciju je imala za puno više, ali ušutkivao ju je natovarenom poslom, glupim pričama i provjerama tekstova kako ne bi imala vremena za istragu kojoj se posvetila. Ponekad mu se činilo da bi za nju bilo pametnije da je završila kriminalistiku.

Zaboravili su svi oni, činilo joj se, vrlo važnu činjenicu – da nakon gubitka brata, ona nema što izgubiti.

– Cinkali ste me. Svoju kolegicu novinarku. Sramite se – pljunula je sa strane i pokupila sportsku torbicu.

– Nije to, zapravo, čak ni važno. Sutra mi već možeš dati otkaz jer sam „nepodobna“. Politički neovisna. I jer se ne bojim. Ono što znam... i za što sam se pobrinula da se sazna nije više u tvojoj domeni ni pod tvojom palicom. Odgajao me vojnik, Tomislave. A to... vjeruj mi, puno znači.
– I što ćeš? – prozborio je okuraživši se napokon.

Osmjehnula se.

Taj je osmijeh Tomislav vidio prije nekoliko godina kad mu se vlastita kći zainatila, pokupila stvari i otišla od kuće – jer je neke stvari kao žensko znala, a nije mogla šutjeti i trpjeti. Osmijeh pun prijezira i neke odvratne sigurnosti, samopouzdan i opasan – osmijeh kojim se ruši sve što je građeno na nesigurnim temeljima. Osmijeh ispaljen kao metak dugoga zrna, iz skupog Remmingtona, od kojeg ostaješ – ako te pogodi – zasigurno bez pola glave.

– Vidjet ćeš, Tomislave. Kad dođe vrijeme. Dominik je napravio najpametniju stvar prije tjedan i pol. Mene ovdje, iskreno, ništa ne drži. Odluči što god hoćeš, živo mi fućka.

– Razvežeš li jezik, nijedna te redakcija neće htjeti. Nećeš imati gdje raditi, što ti je? Ne budi glupača, pazi što radiš - govorio je, brinući se više za sebe nego za ostale kolege.

– Zaboravio si jednu stvar, šefe – govorila je polako, približavajući se vratima: – Ja ne odgovaram nikom drugom osim nebu i samoj sebi. Zapamti to.

Zalupivši snažno, koracala je samouvjereno prema izlazu iz zgrade. Nije znala hoće li ju tko dočekati, odalamiti po glavi, pucati na nju možda putem iz auta, oteti ju, ili što drugo – što gore, ako je gore od toga postojalo. Hodala je pravilno, korak po korak, stupala je prepuna nekog osjećaja koji nije znala opisati, koji ju je preplavio od nožnih prstiju, preko kralježnice i proširio se tijelom. Nije se ni trudila. Bila je – snažnija nego ikad prije, spremna na borbu, pod cijenu bilo koje žrtve.

Iz torbice ponovno izvadi cigaretu, upaljač i škicne na mobitel.

Dominik je pisao, pisalo joj je i ostalo dvoje.

„Ljudi od povjerenja... Moji ljudi“ pomislila je i osmjehnula se, ne osvrnuvši se na Tomislava koji ju je s prozora promatrao.

„Moji ljudi. Trest će se gaće... ne samo toj usranoj redakciji...“

Promatrao ju je kako odlazi. Strah mu se iz trbuha dizao do grla, živci su mu igrali odbojku i osjetio je laganu mučninu. Desna mu je ruka utrnula, bojao se u tom momentu srčanog udara.

„Uništit ćeš nas, kozo glupava...“ udahnuo je duboko i strovalio se u stolac za računalo: „...sve ćeš nas uništiti... Koja sam ja stara budala što sam te zaposlio.“

Pogled mu padne na posjetnicu što ju je još jedna osoba, podjednako opasna kao ona koja je od njeg neposredno otišla, ostavila baš danas.

Zatvorio je oči i razmišljao – dohvatiti slušalicu telefona – ili ne?

Nema komentara :

Objavi komentar