iz koje ćeš se roditi,
na drugom prah svojih kosti
i trljaš dlanove sve dok ne smiješaš
rađanje i umiranje u cjelinu.
Ostanimo u krevetu.
Prvo ćemo ćuti sovu,
onda plesati tango,
zatim smijati se ljupko
poput čekića i nakovnja.
Ja razbacan na sedamdeset i dva komada,
u sedamdeset i dva mjesta,
u sedamdeset i dva sna,
čekam veliku vidaricu
da me skupi i slijepi u u jedno.
Ostanimo u krevetu.
Ako je noćna mora život,
zašto ne bismo živjeli drugačiji san
i probudili se tijela dodirnutih
ni izvana ni iznutra.
U prvoj našoj kući jure zvijezde,
u drugog našoj kući diše more;
pomaman uspon iz svježine podzemlja -
penjemo se u pepelno tlo pustinje
poezijom krematornog eksternata.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.