Kolumne

petak, 21. travnja 2017.

Igor Petrić | Prijatelju moj


Budiš se i sve je isto kao prije.
Namjeravao si otići van,
osvježiti se jutarnjom maglom na obali rijeke,
posjetiti bolesnog prijatelja,
kupiti kruh i cigarete.
Zašto? – zašto kad je u krevetu još toplo
i možeš neometano misliti o sebi.
Pokušavaš se sjetiti onih lijepih dana
kad još bio si dijete,
i svi su oko tebe,
a sada si sam i umoran.
Ne, ne možeš si oprostiti prošlost.
Nisi je ni imao, kao da si bio oduzet,
a želio si potrčati, skočiti kroz nebeski svod
do najudaljenije zvijezde. Nisi mogao.
Želiš sanjati, a snovi su
tako daleko i tako statični,
nepromijenjeni već godinama,
od čega te hvata panika
i tiha nelagoda pred novo spavanje.
Sad je i to gotovo, sad se više ne moraš bojati.
Bit ćeš još usamljeniji
no prije i zaboravit ćeš sve one
zajedničke trenutke o kojima si
toliko dugo sanjao, tražeći uzaludno,
bezbroj kombinacija
da bi na kraju elegantno sve odbacio
u zaborav soje memorije.
Možda si trebao odustati
na samom početku, a ne bezglavo juriti za
životom kakvim nisi dostojan živjeti.
Uvijek si želio previše, a dobivao nisi ništa.
“Tako ti i treba”, govorili bi zlobnici,
a ti se na to ne bi obazirao.
Ispadaš van da bi obavio ono
najnužnije i opet se počinješ analizirati.
„Ne, nisi ti vrijedan da se o tebi toliko razmišlja“.
Čak ni sam sebe ne možeš uvjeriti.
Ne razumiješ zašto ti je toliko trebalo da shvatiš.
Ti si tu. Tu ćeš i ostati.
Onako će ti biti
kako si sam budeš stvorio.
Makar i samom, neće ti biti
ništa lošije no drugima jer svi ovise o istom.
Kao i ti, i oni dišu, piju, hrane se,
neki rade, a neki i ne,
neki su budale, intelektualci,
prosječni, sirotinja il' bogati.
Ti, gdje si i gdje pripadaš?
Možda u sredinu,
sredinu samog sebe, poseban i drugačiji,
nepostojeći, a tako malo ti treba.
Ne, jednostavno ...
ne gledaš dovoljno daleko da bi vidio
SREĆU koja ti stoji tu,
nadohvat ruke.
Neprestano je zaobilaziš i tražiš
uvijek dulji i teži put.
Kad napokon stigneš u njezinu blizinu,
možda ti se ni to neće svidjeti.
Odustat ćeš prerano i ponovno
tražiti, tražiti, tražiti …
…..
Još jedan izgubljeni dan, a znaš i sam
da sutra neće donijeti ništa novo:
dok se ne otrijezniš,
dok ne prestaneš sanjati o onome što nisi
i počneš zdravo razmišljati.
Razmišljati o svom sutra i danas i jučer
jer vremena je još malo i zato se požuri,
uhvati barem komadić sreće i zaustavi je na sebi
jer će nestati,
pobjeći s prvom sekundom nedoumice
i više je nikad,
nikad, nećeš moći naći.
Ona je prolazna i nikoga ne čeka,
zato se požuri,
izaberi svoj, a to je jedini pravi put
Prijatelju …

Nema komentara :

Objavi komentar