Kolumne

četvrtak, 20. travnja 2017.

Miloš Petronijević i Kasijana Milošević | Blesak nedogleda 5


Spotičem se kroz otkačene senke jutara
kada je sve tvoje dodirnulo košmare mene.
Više i ne znam kuda si otišao –
rasplinuo si se u snoviđenjima,
u bojama kojima su ti plamtele oči.
Sećam se svake izgovorene reči,
ne i same sebe u nedoumicama prećutanim.
Ostavljam te u zavijucima smirenosti
i nalazim tamo gde te ne tražim.
Ponekad blesnem, nekad posivim,
i ne znam kud ću
čekajući te
u rešenostima iza potplitanja sopstvenih.


▼▲


Kao nebesni svod raskrilila si se nad svime što sam i ne mogu od tebe nigde kada si svuda. U radosti si svih misli, i u bolu nedostajanja. Tvoji poljupci, tvoje ruke, kao da su još sa mnom. I ako se sudbina dosad šalila s nama, budimo jači od svih potplitanja... Uvek si tu, i kada nisi, kada si tamo. Na proplancima si moje duše, u damarima krvi, u ljubavi koja ne može otići, jer iz mene nema gde da ode. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.