Tijelima i licima priljubljeni jedan uz drugoga, na trotoaru, čekamo taksi, koji smo netom pozvali.
DVA
Zažmirim i namještam ti usne...
TRI
Navlažim ih jezikom. Očekujem poljubac...
ČETIRI
Zapravo... Želim ga, poput sunca, onako jebeno žarko!
PET
Ne odazivaš se... Nekako nisi više onaj isti, od jutros, dok smo se nezasitno ševili...
ŠEST
Dodirnem tvoje usne svojima. Pomalo napaljeno.
SEDAM
Čekam i dalje... Poput jutarnje rose, dolje postajem sve vlažnija.
OSAM
Tvoje su usne hladne. Poput sante leda. One s Antarktika. I dalje stojiš, nepomičan. Sve više podsjećaš na željezni kip. Na onaj, koji godinama stoji u mom parku.
DEVET
Pomakneš se. Konačno. Odgurneš me. Kažeš mi hladno, hladnije od zimskog zraka koji nas okružuje:"Ma, daj! Neću se valjda ljubiti s tobom tu, na ulici? Poljubio sam te jutros. Što ti je, pobogu?"
DESET
Ostajem bez riječi. I bez poljupca. Svom snagom nastojim zadržati suze, koje samo što nisu krenule... Shvaćam. Tvoja maska je pala. Ti me zapravo i ne voliš, onoliko koliko te volim ja.
"Nije mi ništa!" odgovaram ti kratko, dok ulazimo u taksi, koji je napokon stigao. Potpuno svjesna, da sam umjesto toliko željenog poljupca, upravo od tebe dobila jednu običnu ali jebeno bolnu pljusku. Tješim se, koliko mogu, citatom Bukowskog:
"Srce, ima još muškaraca.
Zaboravi tog tipa.
Razvi jedra za nekog novog."
I sad mi se riše maleni smiješak na otužne obraze.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.