Bezvezno sivilo. Krećemo se nahranjeni umjetnim spokojem kroz zavrzlame nesuglasja u ovom vremenu. Godine mi se gomilaju, vrijeme apsolutno nema srca, ni ne sluteći zagazio sam u dvadeset i prvo stoljeće. I u nekakve glupave pedesete godine života.
Sve više mi se čini, kad se gledam u ogledalu da postajem sasušen kao ona mumija iz Arheološkog muzeja.
Samo povremeno, onaj neki Petar Pan koji me gleda iz prikrajka, smije se i govori da, iako starim, neću nikad ostariti. Najveći kompliment koji mogu dobiti je kada mi netko kaže da sam vječno dijete. Ja sam to nekako uvijek osjećao, znao, možda zato što sam i sam bio taj dječak.
Dijete u meni se ponekad smije onako blesavo i bez razloga, a najčešće sanja sve dok snovi ne postanu mali zeleni vanzemaljac kao iz nekog crtića. Onaj Astro i Oskar Bajs, ako ih se itko uopće još sjeća. I tako lutaju beskrajem. Onda pobjegnu. Ne mogu ih pronaći, a onda se sve pretvori u hodnik u kojem je zrak ispunjen dimom cigareta. Hodnik između ničega i nigdje. Onda mi neki zločesti glas opet govori da sam skupio popriličan broj godina i mogao bih otići poput onog Krležinog Horvata koji bježi u nekakav Vučjak pokušavajući pobjeći od samog sebe...
Znam da je to neki zov divljine u meni, da sam posljednjih godina promijenio i lik i karakter. Zaključavao sam ja godinama svoje misli i demonsku ćud. Da iz njih ne iziđe zvijer. Bile su i mračne i hladne, te moje misli. Blatni koraci, mokrim cestama.
A nekada? Nekada je u mojim mislima prevladavalo proljeće, poziv na igru, uvijek novo buđenje. No, stvari se uvijek odigravaju drugačije, a ono što boli jače od naglog buđenja je trenutak kada dopustimo da se dijete u nama uspava zauvijek.
Siva realnost. Gledam kroz prozor u hladnu zagrebačku noć...
Kada Zagreb izranja iz sna čekaju ga konduktera dva, da ih poveze na remizu da razbiju lozom krizu. Kada Zagreb izranja iz sna nema više frikova, nigdje nema frikova, kada Zagreb izranja iz sna.
Tako je pjevao Johnny Štulić. I nestao u bespućima Nizozemske.
Razmišljao sam o tome i previše. Ne o Štuliću i odlasku, već o prolaznosti. Ali uzalud nam mudrovanje i kako i zašto...
Zvuk mi je dominantno bilježenje svijeta. Zvuk, glazba, to je ono što unosi toplinu i uvijek napuni moje turobne komore suncem. Ritam. Bio je uz mene dok sam rastao, moja oaza radosti. A to nije malo.
Što sam stariji, sve češće mu se želim vratiti, bar nakratko.
I onaj dječak opet će biti tu.
Više od toga mi nije potrebno.
Sve više mi se čini, kad se gledam u ogledalu da postajem sasušen kao ona mumija iz Arheološkog muzeja.
Samo povremeno, onaj neki Petar Pan koji me gleda iz prikrajka, smije se i govori da, iako starim, neću nikad ostariti. Najveći kompliment koji mogu dobiti je kada mi netko kaže da sam vječno dijete. Ja sam to nekako uvijek osjećao, znao, možda zato što sam i sam bio taj dječak.
Dijete u meni se ponekad smije onako blesavo i bez razloga, a najčešće sanja sve dok snovi ne postanu mali zeleni vanzemaljac kao iz nekog crtića. Onaj Astro i Oskar Bajs, ako ih se itko uopće još sjeća. I tako lutaju beskrajem. Onda pobjegnu. Ne mogu ih pronaći, a onda se sve pretvori u hodnik u kojem je zrak ispunjen dimom cigareta. Hodnik između ničega i nigdje. Onda mi neki zločesti glas opet govori da sam skupio popriličan broj godina i mogao bih otići poput onog Krležinog Horvata koji bježi u nekakav Vučjak pokušavajući pobjeći od samog sebe...
Znam da je to neki zov divljine u meni, da sam posljednjih godina promijenio i lik i karakter. Zaključavao sam ja godinama svoje misli i demonsku ćud. Da iz njih ne iziđe zvijer. Bile su i mračne i hladne, te moje misli. Blatni koraci, mokrim cestama.
A nekada? Nekada je u mojim mislima prevladavalo proljeće, poziv na igru, uvijek novo buđenje. No, stvari se uvijek odigravaju drugačije, a ono što boli jače od naglog buđenja je trenutak kada dopustimo da se dijete u nama uspava zauvijek.
Siva realnost. Gledam kroz prozor u hladnu zagrebačku noć...
Kada Zagreb izranja iz sna čekaju ga konduktera dva, da ih poveze na remizu da razbiju lozom krizu. Kada Zagreb izranja iz sna nema više frikova, nigdje nema frikova, kada Zagreb izranja iz sna.
Tako je pjevao Johnny Štulić. I nestao u bespućima Nizozemske.
Razmišljao sam o tome i previše. Ne o Štuliću i odlasku, već o prolaznosti. Ali uzalud nam mudrovanje i kako i zašto...
Zvuk mi je dominantno bilježenje svijeta. Zvuk, glazba, to je ono što unosi toplinu i uvijek napuni moje turobne komore suncem. Ritam. Bio je uz mene dok sam rastao, moja oaza radosti. A to nije malo.
Što sam stariji, sve češće mu se želim vratiti, bar nakratko.
I onaj dječak opet će biti tu.
Više od toga mi nije potrebno.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.