pjanim krilom razbit to zaboravljeno
i kruto jezero, pod mrazom mučeno
prozirnim glečerom propalih lijetova!
Negdašnji se labud sjeti sebe sama:
divan je, al stremi slobodi bez nade,
jer nije kraj pjevo gdje se živjet dade
kad jalove zime bljesnula je čama.
Cijelim vratom strest će bijelu agoniju
koju dâ mu prostor što ga on negira,
al ne i tla užas gdje mu krila sniju.
Avet koju ondje njen čist sjaj privlači,
on smiren biva u hladnu snu prezira
kojim, zalud prognan, Labud se oblači.
(preveo: Vladimir Gerić)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.