Stajao sam jednom, tkobigaviše znao u kojem je to stoljeću bilo, pred kinom. Bila je pretpremijera nekog atraktivnog filma, tkobiseviše sjetio koji je to film bio. Nisam bio siguran želim li ja taj film gledati ili ne. Red, točnije dvored, bio je izuzetno dug, čak dvadesetak metara izvan kina. Razmišljao sam – Isplati li se stati u taj red ako nisam siguran želim li gledati taj film ili ne? Jer kad staneš u takav red, dvadesetak metara se pretvori u kilometar.
Stajah ja tako duže vrijeme premećući u glavi: bih li - ne bih li? I tako, na kraju, pomislim, a zašto ne! Gledat ću ga jer ga treba gledati. Svi koje poznajem rekli su da ga treba gledati. Pa stanem u red.
Red, točnije dvored, pomicao se sporo, ali kontinuirano. Bio sam ponosan na sebe što sam odlučio pogledati film kojeg su preporučili kritičari, o kojem su pričali moji prijatelji i sve se nekako svelo na to da je to film bez kojeg se ne može.
Ispunjen razmišljanjima o smislu života i ulozi tog filma u mom životu, gotovo sat vremena poslije približio sam se blagajni na udaljenost od sedam ljudi ispred mene. Prodavačica ulaznica ispružila je ruku i pomaknula staklo u stranu. U onu pogrešnu stranu! I stavila natpis – Rasprodano!
Gledao sam taj film par tjedana poslije u polupraznoj dvorani istoga kina. Nije ostavio na mene neki dojam. Možda ga je trebalo gledati baš onda kada su svi govorili o njemu i kada se do ulaznica teško dolazilo. Možda je trebalo stati u red bez razmišljanja i doći do ulaznica dok ih je bilo. A možda i nije. Možda je čekanje u redu, na kraju svega, ipak bilo bespotrebno gubljenje vremena. A možda i nije. Tkobigaviše sad znao.
Ja sam tada odlučio da više neću stajati u redu za ulaznice ako je ispred mene više od petnaestak ljudi. Sate koje bih proveo čekajući u redu za film koji kasnije mogu gledati bez čekanja u predugim redovima, dvoredima dapače, mogao bih obogatiti viđenjem nekog filma o kojem se nije previše pričalo. Ionako sam se uvijek bolje osjećao nakon takvih filmova, nego nakon ovih "must see!" uradaka.
Stajah ja tako duže vrijeme premećući u glavi: bih li - ne bih li? I tako, na kraju, pomislim, a zašto ne! Gledat ću ga jer ga treba gledati. Svi koje poznajem rekli su da ga treba gledati. Pa stanem u red.
Red, točnije dvored, pomicao se sporo, ali kontinuirano. Bio sam ponosan na sebe što sam odlučio pogledati film kojeg su preporučili kritičari, o kojem su pričali moji prijatelji i sve se nekako svelo na to da je to film bez kojeg se ne može.
Ispunjen razmišljanjima o smislu života i ulozi tog filma u mom životu, gotovo sat vremena poslije približio sam se blagajni na udaljenost od sedam ljudi ispred mene. Prodavačica ulaznica ispružila je ruku i pomaknula staklo u stranu. U onu pogrešnu stranu! I stavila natpis – Rasprodano!
Gledao sam taj film par tjedana poslije u polupraznoj dvorani istoga kina. Nije ostavio na mene neki dojam. Možda ga je trebalo gledati baš onda kada su svi govorili o njemu i kada se do ulaznica teško dolazilo. Možda je trebalo stati u red bez razmišljanja i doći do ulaznica dok ih je bilo. A možda i nije. Možda je čekanje u redu, na kraju svega, ipak bilo bespotrebno gubljenje vremena. A možda i nije. Tkobigaviše sad znao.
Ja sam tada odlučio da više neću stajati u redu za ulaznice ako je ispred mene više od petnaestak ljudi. Sate koje bih proveo čekajući u redu za film koji kasnije mogu gledati bez čekanja u predugim redovima, dvoredima dapače, mogao bih obogatiti viđenjem nekog filma o kojem se nije previše pričalo. Ionako sam se uvijek bolje osjećao nakon takvih filmova, nego nakon ovih "must see!" uradaka.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.