Kolumne

ponedjeljak, 6. ožujka 2017.

Patnje mladog autora XXXIV.


BLOGODAKANJE

Piše: Jelena Hrvoj

Blogovi ili online dnevnici su zabavna stvar. Kroz njih možete zaviriti u nečije misli ili pak podijeliti misli s nekime. Pomalo mi je smiješno što smo se toliko odmaknuli od onih dobrih starih dnevnika koje smo pisali kao klinci u nekoj šarenoj bilježnici i sakrivali ih ispod kreveta od očiju roditelja. Iako su roditelji uvijek znali gdje se nalaze.

Iskreno, do nedavno nisam ni primjećivala koliko se blogova ustvari nalazi na našem Internetskom nebu. Ja to zovem „Efekt žutog fiće“. Da objasnim: nikada na cesti ne primjećujete žutog fićeka sve dok vam netko ne stavi tu bubu u uho, a tada ih primjećujete na svakome uglu. Jednako je i s blogovima. Znala sam da postoje, povremeno sam i zavirila na neki od poznatijih, no nikada nisam posvetila dovoljno pažnje kako bi shvatila koliko ih je ustvari.

Čini se kako danas svatko može pokrenuti blog. I može. Postoje razne platforme koje nude besplatan prostor gdje ćete vi izražavati svoje misli. Ipak, u moru blogova i blogera tek se rijetki istaknu. Ali tako je u svemu što nas okružuje. Tako postoje blogovi o svemu što možete zamisliti. Blogovi o hrani, modi, knjigama, filmovima, životinjama…ma, o svemu. Na vama je jedino da u tražilicu upišete željeni pojam+blog, i ispred vas će se stvoriti hrpe blogova.

Eto, i sama sam nedavno pokrenula blog pod nazivom PISKARALO by Jelena Hrvoj. Zašto? Iz nekoliko razloga. Prvo i osnovno, na taj način želim ljudima prikazati i jednu malo komičnu stranu svog pisanja, iskustva i možda pokoji savjet. Dakle, primarna stvar je da se svi fino zabavimo na moj račun i vidimo kako „teta Jelena“ nije baš takva babaroga s obzirom na to da pišem horor romane. Druga stvar zbog koje sam pokrenula blog je jer sam odlučila napraviti eksperiment. Sigurno se pitate o čemu trabunjam. E pa, interesira me koliko je ljudi zaista zainteresirano za čitanje mojih objava prije no što zakupim jedan komadić web prostora i pretvorim ga u nešto ozbiljnije.

Da,da, već sada psujem svoje ime jer gomilam hrpu novog posla na leđa i to posla za kojeg ionako nemam vremena. Zašto se onda upuštam u nešto takvo? Eto, nemam pojma. Jer volim pisati, jer volim kada mogu nekoga nasmijati, možda i udijeliti neko iskustvo. Sviđa mi se i da na taj način mogu besplatno podijeliti pisanu riječ sa svojim čitateljima i da ljudima pokažem kako smo mi piskarala ustvari od krvi i mesa, samo nešto neobičniji i spremniji podijeliti svoje misli s masama.

Ako ste ikada razmišljali o tome da okrenete blog, reći ću vam sljedeće: Samo naprijed. No morate biti spremni na pisanje, pisanje i još malo pisanja. Morate biti spremni pisati iz srca, jer je to ono što ljudi ustvari žele pročitati (ili barem ja) morate biti spremni na jednu veliku obvezu (ako želite da blog ostane na životu). Vidimo se u blogosferi.

Nema komentara :

Objavi komentar