Kolumne

petak, 3. ožujka 2017.

Dragana Novaković | Dragi moj poznaniče, znaš li ti što je to život bez prave ljubavi?



Dragi moj poznaniče, znaš li ti što je to život bez prave ljubavi?
Ne znaš, zar ne?
E, pa ovako, reći ću ti.

Imao sam veoma dobrog prijatelja. Dobro ga se sjećam. Zvao se Zoran. Bio je u ranim 30-ima kada sam ga upoznao. Bio je lijep, mlad intelektualac, veoma šarmantan, te su mu se zbog toga mnoge djevojke bacale u zagrljaj. Volio sam s njim razgovarati jer, za razliku od mojih ostalih prijatelja, bio je veoma inteligentan i rječit. Uvijek je bio sretan, rijetko kad sam ga zapravo mogao vidjeti tužnog, a još rjeđe ljutitog i zabrinutog. Imao je sve što mu je bilo potrebno u životu. Barem je tako govorio. No, uvijek je bio nekako sam, bez prijatelja, obitelji, djevojke ili jednostavno nekog bliskog sebi. Čak mislim da nije imao nikoga, osim mene. Barem sam tako pretpostavljao. Često sam dolazio u iskušenje upitati ga gdje mu je obitelj, ali nikad nisam imao hrabrosti. Vidjevši kako je, na neki način sam, pokušao sam ga socijalizirati. Bezuspješno. Na njegovom licu mogao se uočiti trud kad god bi pokušavao uspostaviti kontakt s ostalima. Nije mu uspijevalo, i dalje je bio sam.

Godine su prolazile. Pronašao je djevojku, ni s njom nije bio sretan. Jednom prilikom mi je čak rekao kako će je ostaviti, iako nema pravog razloga. Mislio sam da se šali. Na njegovu nesreću, idućeg dana to je i učinio.

Kako se vrijeme mijenjalo, tako se i on mijenjao. Postao je ono što nikada nije bio. Tužan. Šetajući parkom, često sam ga viđao dok sjedi ispred velikog jezera i gleda u suton. Dugo bi gledao u daljinu, a onda ustao i laganim koracima odšetao kući. Duboko u sebi znao sam da naše prijateljstvo polagano blijedi i nestaje, samo sam se zavaravao misleći suprotno. Počela je zima, a s njom i prestanak našeg prijateljstva. Kada sam ga jedne večeri odlučio posjetiti, zatekao sam napuštenu i praznu kuću. Osjećao sam se izdano jer mi nikada ništa nije govorio, niti mi je spomenuo da će se odseliti. A mislio sam da smo bili prijatelji.

Prošlo je 15 godina, možda i više. Bio sam već u ranim 50-ima. Jedno jutro, dok sam čitao novine u obližnjem kafiću, uočio sam nekakvog sijedog i naboranog gospodina nedaleko od mene. Mirno je sjedio ispred krafne s marmeladom, držeći u lijevoj ruci toplu šalicu šipkovog čaja. Učinio mi se nekako poznatim, te sam ga odlučio bolje pogledati. Ispod sjede kose i tužnog naboranog lica mogao sam ga prepoznati. Bio je to Zoran. Nisam mogao vjerovati da je to on, da sjedi samo nekoliko metara od mene. Još uvijek je bio tužan. Bio sam u nedoumici, ali sam ipak odlučio otići do njegovog stola i pozdraviti ga. Odložio sam novine i sa šalicom čaja krenuo prema njemu. Tresao sam se, dlanovi su mi se znojili, a srce mi je preskakalo u grudima, ni sam ne znam zbog čega. Nasmiješio se kada me ugledao i rekao mi da sjednem nasuprot njega.

Dugo smo šutjeli i gledali jedan u drugog, sve dok on odjednom nije progovorio:

"Znaš, prijatelju, uvijek sam mislio kako sam dovoljan sam sebi, kako mi nitko nije potreban, i kako se sam mogu usrećiti. Bio sam u krivu.“

Tada se duboko zamisli i uzdahne:

"Vidjevši vršnjake kako se žene i kako osnivaju svoje obitelji, zapitao sam se, imam li sve što mi je potrebno u životu? Prije sam uvijek znao odgovor, no ovaj put nisam. Nešto se probudilo u meni, nešto što sam dugo držao zaključano u dubini svoje duše. Shvatio sam da nije uvijek dovoljno voljeti samo sebe. Tako sam čvrsto vjerovao u tu činjenicu da sam oko sebe sagradio toliko veliki zid, koji se vremenom pretvorio u crnu rupu iz koje nisam mogao izaći. Sada, napokon, sve razumijem.“

Htio sam nešto reći, ali on mi to nije dopustio, samo je nastavio govoriti:

"Ne brini se prijatelju, dobro sam i uvijek ću biti jer ti i ja smo povezani, mi smo kao jedno. Ako si ikada budeš postavio pitanje: 'Što je to život bez prave ljubavi?' Znaš tko ima odgovor. Znaš gdje ćeš ga pronaći."

Dok su se ljudi okretali i zaprepašteno gledali prema meni, skamenjeno sam gledao u veliko zrcalo koje je visilo na zidu nasuprot. Toga dana, do kasno u noć, sjedio sam u obližnjem kafiću i gledao u svoj odraz sijedog i naboranog gospodina u čijoj se ruci hladila šalica šipkovog čaja.

Nema komentara :

Objavi komentar