Kolumne

petak, 3. ožujka 2017.

Andreja Malta | Zobene pahuljice


Čistilište

Betina. Sjedi na bijeloj klupi  u  bijelo obojanoj čekaonici. Na matiranom staklu, velikim bijelim slovima piše: KIRURGIJA.  Jutros joj  nema šetnje preko mosta, ukrašenog prosinačkom maglom. Nema ni  krafnice, posute bijelim šećerom…

Prije nekoliko mjeseci, Betina donijela je odluku.  Srediti život. Od temelja.  Od tamo gdje najviše smrdi.  Od stražnjice. Imala je naime, velikih problema sa hemoroidima. Godinama. Trpjela je i trpjela…  Onda je jedno jutro nazvala svog prijatelja mesara.  Šala mala. Nazvala je tog prijatelja ljekara i dogovorila pregled.

Pregled nije bio ugodan, ali bolje je stvar spriječiti nego liječiti, zaključila je.  Ubrzo je dogovorena operacija.

Iz razmišljanja trgne je ženski glas. Zovu je. Konačno. Čak se negdje u sebi nadala da su je zaboravili.  Ipak nisu.

Sestra je ljubazna. Za Betinin ukus malčice i previše. „To ne miriše na dobro.“ pomisli na tren.

Soba je mala, sa dva kreveta. Oba su prazna. Tu je čak televizija. I kupaonica. Betina na tren pomisli kako joj se priviđa. Ugrize se za usnu. „Istina je. Apartman.“ prođe joj glavom.

Pripreme počinju. Oblači pidžamu. Dolazi druga sestra. Još ljubaznija od prve. Betina zna što je na redu. Jebeni klistir. Iznad wc školjke stoji rukama prislonjena na zid. U anus uvlače joj tanko gumeno crijevo.“ Ajoj…“  Pune joj crijeva. Toplom vodom. „O, my good!“ promrmlja. Eksplodirat će. Kad je gotovo sjeda na školjku. A  u crijevima, sodoma i gomora. Srećom, sve je brzo gotovo. Osim smrada. Smrad vlastitih fekalija još joj dugo ostaje u nosu.

„U dva će vas operirati, draga.“ kaže sestra. Treća po redu tog jutra. Najslađa. Poput kocke šećera. „Nemojte se bojati. Sve će biti u redu. Dobit ćete tableticu. Biti ćete sasvim smireni.“ nadodaje. „I draga, nemojte zaboraviti izvaditi pirsing. Da ne bude problema.“ nasmiješi se.

„O, jebi ga. I što još?“ pomisli Betina. Skine pirsing. Legne na krevet. Konačno malo mira.

Tužan i jadan zvuk, proizvod njezinih praznih crijeva širi se sobom. Gladna je. Kao vuk.

Zvoni mobitel. Zove je Ruđer. Ruđer Bošković. Ne onaj pravi, legendarni. Imenjak. Kolega iz ureda.

„Betina, jesi živa?“ pita.

„A pušti me, Ruđo moj. Jedva.“ odgovara Betina.

„Da znaš, svi mislimo na tebe. Drž' se.“ nastavlja Ruđo.

„Hoću. Moram. Malo me je strah.“ priznaje Betina.

„Pozdrav od svih. A pogotovo od Miškeca.“ čuje Ruđerov glas pomiješan sa ostalim glasovima u uredu.

Ulazi sestra. Najslađa. Dodaje joj tabletu. Malu. Plavu.  Poput boje neba. Proguta je. S malo vode.
Potom se skida. Do gola. Najslađa je pokrije plahtom.

„Tako. Još malo pa će doći po vas.“ kaže slatko Najslađa.

Betina ostaje sama. „Vrijeme za molitvu, ha, ha…“ pomisli. Plava tableta ne djeluje. Strah je sve jači.  Zvuk mobitela prekida ga.

„Daaa?“ javi se Betina ne gledajući čiji je poziv.

„Oprostite, Betina. Miškec je. Samo sam htio pitati kako ste? Ne ljutite se, valjda?“

Betina kroz smiješak promrmlja:“O, Miškec… baš mi je drago. Evo još malo, pa dolaze po mene. I nemoj mi govoriti vi. Rekla sam ti sto puta.“

„Drž'te se!“ uspije još čuti.

Dolaze po nju. Ona druga sestra po redu. U pratnji  Najslađe.

Put do operacione sale je kratak. Đir na krevetu niz hodnik, popraćen radoznalim pogledima ostalih pacijenata i eto…

Prebacuju je na operacijski stol. Uvlače iglu u venu. Osjeća lagani miris kave, pomiješan s mirisom davno ugašene cigarete. Parni valjak lagano svira. Vesela ekipa spremna za operaciju u punom je sastavu.

Anesteziolog iznad nje stavlja joj masku na lice. Sestra pored njega ubrizgava joj sedativ.

Sve oko nje nekako je veselo i zeleno. Gubi se. Ne potpuno. Zadnje što čuje glas je anesteziologa:“Želim vam ugodan san. Uz  Akija i Parni valjak. Vidimo se.“

Htjela se je nasmiješiti.  Nije mogla. Potpuno je nestala u tom zelenilu, Betina.

Pakao

„Smirite se!“ čuje sestrin glas. Otvori oči. Anđeo čuvar stoji pokraj nje. Najslađa.

„Koliko je sati?“ upita Betina.

„Četiri, draga.“ šapne Najslađa.

Betina zatvori oči. „ Živa sam…“ pomisli s olakšanjem.  Ponovo utone u san.

Pakao počinje slijedeće jutro. Nakon doručka. Dolazi doktor u pratnji Najslađe.

„Moramo vam skinuti dren.“ kaže doktor bezosjećajno.

Betina skida donji dio pidžame. Najslađa je bode u stražnjicu. Doktor navlači gumene rukavice. Betina zažmiri.

Doktor izvlači dren. „Aaaaaaaaaaauuuuuuuuuuu,…“ Betina urla od boli. Nepodnošljive boli.

Nešto kasnije daju joj laksativ. Izmorena, utone u san.

Ručak prespava.

Kaktus. Na ormariću pokraj kreveta.  Mali, bodljikavi kaktus. Na sjedalici pokraj kreveta netko sjedi.
„Miškec, ti?“ iznenađeno progovori Betina.

„Da.  Došao sam vas vidjeti.  Ne ljutite se?“ zabrinuto je upita.

Betina se nasmiješi. „Ma, ne. Ne ljutim se. Istina je, da sam zabranila posjete, ali nema veze…
I molim te, nemoj mi govoriti vi.“

„Drago mi je. Jel' te boli?“ pita on.

„Mmmhm. Jako.“ Betina potvrdi. Osjeća jaku, pulsirajuću bol u anusu.

„I ja imam problema s hemoroidima. Pijem Pilex.  Jedem zobene pahuljice. Pomaže mi. Inače, dosta ljudi ima problema s time. Nitko ne voli pričati o tome. Ljudima je neugodno.“ kaže Miškec.

„Da. Istina je.“ složi se Betina. „Ljudi su čudni. Sakrivaju svoje probleme. Ali zato vole raspravljati o tuđima.

„Idem sad. Ako ti bilo što treba, zovi me.“ Spušta pogled ispod svojih kockastih naočala.

„Ok, thanks… I za kaktus.“ zahvaljuje Betina. „Pozdravi ekipu na poslu.“

On kimne, uz smiješak.  Nestaje u hodniku, zajedno sa svojim kockastim naočalama.

„Drag je.“ razmišlja Betina. Ima nešto na njemu što je privlači. „Šteta što je deset godina mlađi od mene.“ pomisli.

Zatim je uhvati paklena, nepodnošljiva bol. Mora na zahod.

Najgore tek dolazi.

„Sutra idete kući, draga.“ veselo će Najslađa. „Tako kaže doktor.“

„Aha. Znam.“ kaže kiselo. „Boli k'o sam vrag.“

„Znam draga. Proći će. Za koju sedmicu.“ tješi je Najslađa.

Ujutro, nakon vizite puštaju je. Uz naputke i ostala sranja.  Umornu od svega. Dobro da može hodati.
Izlazi iz bolnice. Sad će popiti kavu. I zapaliti. Pa makar joj to bilo zadnje u životu.


Raj

Probudi je zvono. Netko je na vratima. Navlači ogrtač. „Tko je, da je…“ pomisli. Otvori vrata.

„Bok,“ kaže Miškec. „Samo sam navratio. Da vidim jesi li dobro i treba li ti što.“

„Uđi.“ kaže ona. „Boli me. Do ludila.“

„Pretpostavljam,“ kaže on.

„Sjedni.“ Ona legne na kauč.

Zatim šute. Sunce se objesilo za prozor.

On prvi prekine muk. „Sviđaš mi se. Već dugo. Jako.“ Sakriva pogled ispod kockastih naočala.

Ona se zacrveni. Od neugode. Proguta slinu. Zatim kaže:“I ti meni. Ali…“ kratko zastane.

„Pa jesi li lud, deset godina sam starija od tebe!“ vikne napokon.

„Pa što to ima veze?“ on će.
Ona šuti. Opet je boli. Napokon kaže:“ U pravu si.“

Sada se on brine o njoj.  Preselio se kod nje. Zajedno je lakše. Lakše se živi.

Betina ima osjećaj da je u raju. Lijepo joj je. Svaku večer zajedno gledaju crtane filmove. Oboje su ludi za njima. Na malom stoliću pored njih stoji velika bijela zdjela. Puna mlijeka i zobenih pahuljica.  Pomiješanih sa suhim voćem. Zaslađenih sa pravim, domaćim ličkim medom.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.