Kolumne

ponedjeljak, 13. ožujka 2017.

Dragan Miščević | Krasno je kod nas


Dugo sam se dvoumio između riječi izgnanstvo, izgon, progonstvo, progon, ali se nisam mogao odlučiti. Profit ne donosi nijedna od njih. Naizgled su slične, ali i raznolike. Izgon je obično osuda, bar tako mislim. Progon je protjerivanje bez suda i presuda. Svejedno kojoj se riječi priklonio, pisat ću o izgnanstvu osoba iz njihovih domova, kuća, stanova.

Baš danas idem s jednim susjedom iz trgovine. Sustigao me gurajući bicikl. Počeo je s drvljem i kamenjem na današnji režim, na stanje u privredi, u državi. Sve sami lopovi, sve protuhe i ništa koristi. Ljudi bijedni i nevoljni. Jadni i siromašni. Jedva se spaja kraj s krajem. Doduše, on vozi Škodu Oktaviju, ima traktor, njive i posao u INI-i.

Pripomenuo sam kako sam baš nedavno čitao knjigu Pustinjski cvijet Waris Dirie. Knjigu o životu jedne manekenke, fotomodela iz Senegala, iz Sahare.  Opisuje svoje djetinjstvo i govori kako su držali koze i deve i od njih preživljavali, ali malo kad su imali doručak, ručak i večeru. Ponekada danima nisu jeli. Roditelji su nastojali da barem najmlađa djeca dobiju koji zalogaj. Starija djeca su bila svjesna da nema i od toga nisu pravili problem.

Brzo je okrenuo ploču:

-    Kod nas se krasno živi. Nama je Božić svaki dan! Više nam ni Božić, ni Nova godina nisu nešto posebno jer se meso jede svaki dan, i svinjetina, i govedina, i piletina i riba i zelenjava - od krumpira, mrkve, cikle, paprike, krastavaca, kupusa, kelja...

-    Jedino su u gadnom sosu ljudi u gradovima koji ostanu bez posla, a tu su negdje pred mirovinu, dodajem.

-    Je, oni su nadrapali. Baš sam gledao na televiziji onoga što ima tri godine do mirovine. Ostao bez plaće i bez posla. Strašno. Treba to izdržati!

-    E, da, oni koji su ostali bez posla samo tako. Tko o njima vodi brigu?

-    Nitko! Tko bi vodio.

-    A mnogi su si sami spakirali nevolju. Podizali kredite bez pokrića.

-    Kako netko može uzeti kredit, a da ne razmišlja o povratu. Kao da svi imaju strica koji će sasuti vreću love i izvući ih iz bijede i neimaštine.

-    Ima i tu nešto. Ljudi su uletjeli nepromišljeno jer su mnogi računali kako će inflacija pojesti velike rate, pa će oni jeftino proći. Ali, brus! Nisu to ona vremena kad su se dizali krediti pa si malo vratio, još manje naplatio i kredit završio.

Gazimo po snijegu. Sklizavo je na nogostupu. Škripi snijeg, a vjetrina fijuče oko uha. Navlačimo kapuljače na glavu i govorimo svaki sebi u bradu.

-    A, vele da je benzin skup, a kada pogledaš u Zagrebu kolone automobila u kojima se voze sami, onda skužiš da ni gorivo nije skupo. Inače bi se vozili na posao tramvajima i autobusima... bogme bi nekada i pješačili... išli biciklom

-    Pogledaj samo ove jadne izbjeglice, prognanike. Jadni ljudi. Nit znaju kamo ide, nit gdje će stići. Svejedno je jesu li izbjeglice, prognanici, izgnanici... Njima se malo tko veseli, osim hulja ljudskih krijumčara i tamo nekih tvorničara i farmera kojima će raditi za bagatelu...

-    E, moj susjede, nije devedesetih ni nama bilo bolje. Mnogi su naježili. Jesu ježa u leđa. Što se može... rat je rat... nitko ti više nije brat.

Rastajemo se.

Bog, susjed!

Bog, susjed!

- Dobro je nama. Kada pogledamo te silne izbjeglice, prognanike koji su u progonstvu ili izgnanstvu, dođe ti milo što živiš u ovako dobroj državi.

- Moglo bi i bolje, ali – ne možemo baš kukati, barem ne mi u selu koji smo donekle situirani, dodajem, a susjed odmahuje rukom želeći potvrditi da je dobro i ovako premda ništa ne valja.

Nema komentara :

Objavi komentar