Sunce, ah sunce, oh, napokon sunce!
Ta gdje si se krilo?
Koje si toplinom kupalo vrhunce?
Gdje si za oblačnih dana bilo?
Čuj, vesele ti se ptice,
grlica, sjenica, i galeb koji sretan kliče.
I šojka je jedna navratila do mene,
čini mi se ili i njeno smije se lice
(pomislim: to je neprocjenjivo sasvim,
doživjeti osmijeh ptice rugalice).
Zamirisao ružmarin i lavanda snažno,
vjetar raspuhuje miris daleko,
onda i korak začuješ lagan,
primijetiš sjenu, na ulici, preko.
Život se budi, i ptice i ljudi.
Počinje još jedan, sasvim novi dan,
al ovaj će biti bolji od drugih,
jer je od jutra svjetlošću prosijan.
Pa legnem pod sunce,
toplina me prožima cijelu,
zaklopljeni kapci narančasto se žare,
osjećam život u cijelome tijelu.
Tamo na grani, još goloj od zime,
primijetim opet sjenica par,
i one se griju i vesele suncu, pjevaju:
hvala za taj prelijepi dar.
Čuješ, podigni glavu,
uzdigni je nad obveze, misli i brige,
i vidjet ćeš: nakon oblaka teških,
zrake su sjajne ponovno stigle.
Uči od prirode, jer ona u sebi
mudrost pradavnu odvijeka krije:
lice koje još jučer tmurno bijaše,
sada se vedri, sjaji i smije.
Prihvati radost koja je sada,
ne misli da će se i ona prolazna skriti,
jer kao što je netko već davno rekao:
dok god ima tmina i svjetlosti će biti!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.