Kolumne

srijeda, 22. veljače 2017.

Robert Janeš | Veliki Svjetovi u malim tišinama



Nekim se prirodnim postupkom, objašnjenim u fizikalnim zakonima, voda koju ne vidim u zraku, pojavi na toj zelenoj travi. Kao kapi. Kao sjajni biseri. Kao mala kuglasta ogledala koja odražavaju svijet oko sebe. Kao mali svjetovi, što živeći svoje živote, raspravljaju o bezgraničnosti Svemira oko njih.

Svemir se ogleda u konačnosti bezbrojnih malih kuglastih ogledala:
- mali svjetovi žive svoje Velike Živote.
- mali životi imaju svoje Velike Svjetove.
- Veliki Životi imaju svoje male tihosti u Velikim Svjetovima.
- mali svjetovi osluškuju Velike Tišine u malim životima.

Udišem Zrak u Velikom Svijetu u kojem Veliki Život sklada male tihosti.

Koraci se s mokre trave glasaju drugačije. Koraci s mokre trave dišu. Koraci s mokre trave dišu Veliki Život, stvarajući beskrajno mnogo malih okruglastih zrcala u Velikom Svijetu.

Tihodim glatko kroz mokru travu. Zatvorenih očiju skupljam male svjetove.

- Dobro jutro. Oprostite - prene me zvuk iz male tišine s početka dana - da li znate, može li se ovim putem doći do Ulice tihosti?

- Iza one tamo plave zgrade, lijevo, po stepenicama dolje... - iz svoje tihosti progovaram otvorenih očiju.

- Hvala. - otkliže glas mokrom travom stvarajući beskrajno mnogo malih života.


Nema komentara :

Objavi komentar