Putnik
“Krećem se jednoliko pravocrtno po cesti koja u daljini nestaje u magli. Iznad blješti sunce.”
To je nekakav metaforički pogled u budućnost?
Ne, zapravo ne – to je fikcija stvorena trenutačnim osjećajem na određenom mjestu u određeno vrijeme. Ne, nije ni to. To je kontemplacija na život oko mene. A što je sa životom u meni?
Tu bi bolje legla ona Petra Preradovića:
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me stigla u tuđinju,
ne znam puta, ne znam staze…
Zato, miruj, miruj srce moje... - rekao bi isti pjesnik.
Voćnjak
Stari se srebrni naduvenko opet počinje smiješiti, drugi put ovoga kalendarskog mjeseca. Razlijeva se po površinama lokvica koje su ostale nakon kratkotrajne kiše. Odražava se baš u svakoj od njih podjednako svijetlo i nacereno. Veseljak, nema što. Njemu je sve zabavno.
Gledam kako se namreškala površina jedne na putu kroz voćnjak, baš kao da je netom netko ugazio u nju. A nema nikoga. Samo Srebrni i ja. I voćke. Šapuću nešto o granama koje njišu poslije kiše i suncu koje čekaju da ih otkrije. Žale za plodovima koje su dale i koji sad padaju s istih tih grana, trunu na tlu jer ih nitko ne kupi.
– Pa opet će nešto izrasti iz njih – tješim ih ja.
– Izrast će iz sjemenke, da, ovako ili onako – odgovaraju složno – ali naš trud je u plodu, u njegovoj slatkoći i sočnosti.
– Evo, na godinu ću ja pokupiti sve – pokušavam ih razveseliti.
– Dobro za tebe na godinu. Samo, propustio si ovogodišnje, bili su najslađi dosad otkad mi postojimo. Ne znamo kakvi će biti iduće godine.
– Ma bit će odlični, još bolji – optimistički im odgovaram očito ne tješeći ih nimalo.
Pogled mi zapne na sarkastičnom osmijehu onog gore na nebu.
„Nitko ne može stupiti dvaput u istu rijeku“ rekao bi Heraklit prešavši na drugu stranu preko mosta. Filozof.
Vrt
Korov polako zavladava travnjakom koji već tjednima nije pokošen, trnovito granje čini staze neprohodnim, ružin grm se još drži. Nešto se dogodilo s motornom kosilicom, a ja nikako da se udostojim provjeriti što. I na fontani voda sve tromije prska. Možda se i tu neki kvar događa.
Pitam se – kakav li će biti miris suhih ruža?
Vrijeme je malodušnosti.
Kvar
Samo je dizna na rasplinjaču bila zaštopana pa kosilica nije htjela upaliti. Mada sam se prvo uplašio da je kamenčić upao u motor i slomio nešto. Srećom, nije.
Ajmo radit. Vrt jedva čeka uređivanje. Ali prvo treba očistiti put.
Rub prostora, sredina vremena
Mogu li si reći da sam nigdje? Pa ne baš. Ako nigdje gledam kao ništa, odnosno kao prazninu, onda ne mogu biti nigdje. Jer ako sam ja tu, onda to nije praznina.
Ma čini mi se da sam trenutno određen samo jednom koordinatom. Onom četvrtom. Prve tri su me zaobišle, zakrivio se prostor oko mene, a ova četvrta me smješta negdje u sredinu praznine koja to više nije.
Ima li vrijeme sredinu? Ima. Ja sam sredina vremena. Sve počinje od mene i sve završava u meni.
Izgubljen u prostoru, nađen u vremenu…
“Krećem se jednoliko pravocrtno po cesti koja u daljini nestaje u magli. Iznad blješti sunce.”
To je nekakav metaforički pogled u budućnost?
Ne, zapravo ne – to je fikcija stvorena trenutačnim osjećajem na određenom mjestu u određeno vrijeme. Ne, nije ni to. To je kontemplacija na život oko mene. A što je sa životom u meni?
Tu bi bolje legla ona Petra Preradovića:
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me stigla u tuđinju,
ne znam puta, ne znam staze…
Zato, miruj, miruj srce moje... - rekao bi isti pjesnik.
Voćnjak
Stari se srebrni naduvenko opet počinje smiješiti, drugi put ovoga kalendarskog mjeseca. Razlijeva se po površinama lokvica koje su ostale nakon kratkotrajne kiše. Odražava se baš u svakoj od njih podjednako svijetlo i nacereno. Veseljak, nema što. Njemu je sve zabavno.
Gledam kako se namreškala površina jedne na putu kroz voćnjak, baš kao da je netom netko ugazio u nju. A nema nikoga. Samo Srebrni i ja. I voćke. Šapuću nešto o granama koje njišu poslije kiše i suncu koje čekaju da ih otkrije. Žale za plodovima koje su dale i koji sad padaju s istih tih grana, trunu na tlu jer ih nitko ne kupi.
– Pa opet će nešto izrasti iz njih – tješim ih ja.
– Izrast će iz sjemenke, da, ovako ili onako – odgovaraju složno – ali naš trud je u plodu, u njegovoj slatkoći i sočnosti.
– Evo, na godinu ću ja pokupiti sve – pokušavam ih razveseliti.
– Dobro za tebe na godinu. Samo, propustio si ovogodišnje, bili su najslađi dosad otkad mi postojimo. Ne znamo kakvi će biti iduće godine.
– Ma bit će odlični, još bolji – optimistički im odgovaram očito ne tješeći ih nimalo.
Pogled mi zapne na sarkastičnom osmijehu onog gore na nebu.
„Nitko ne može stupiti dvaput u istu rijeku“ rekao bi Heraklit prešavši na drugu stranu preko mosta. Filozof.
Vrt
Korov polako zavladava travnjakom koji već tjednima nije pokošen, trnovito granje čini staze neprohodnim, ružin grm se još drži. Nešto se dogodilo s motornom kosilicom, a ja nikako da se udostojim provjeriti što. I na fontani voda sve tromije prska. Možda se i tu neki kvar događa.
Pitam se – kakav li će biti miris suhih ruža?
Vrijeme je malodušnosti.
Kvar
Samo je dizna na rasplinjaču bila zaštopana pa kosilica nije htjela upaliti. Mada sam se prvo uplašio da je kamenčić upao u motor i slomio nešto. Srećom, nije.
Ajmo radit. Vrt jedva čeka uređivanje. Ali prvo treba očistiti put.
Rub prostora, sredina vremena
Mogu li si reći da sam nigdje? Pa ne baš. Ako nigdje gledam kao ništa, odnosno kao prazninu, onda ne mogu biti nigdje. Jer ako sam ja tu, onda to nije praznina.
Ma čini mi se da sam trenutno određen samo jednom koordinatom. Onom četvrtom. Prve tri su me zaobišle, zakrivio se prostor oko mene, a ova četvrta me smješta negdje u sredinu praznine koja to više nije.
Ima li vrijeme sredinu? Ima. Ja sam sredina vremena. Sve počinje od mene i sve završava u meni.
Izgubljen u prostoru, nađen u vremenu…
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.