Kolumne

četvrtak, 9. veljače 2017.

Nataša Nježić Bublić | Profesorica Majda


Na licu profesorice Majde fina je logika neodustajanja. Njezin pedantni svemir je gotovo okovan upornošću. Tako rijetka i dragocjena osobina. Ne mari za politiku, nema osobnog života, prijateljuje s udžbenicima i pritom se naslađuje. O njoj ne znam puno, osim da živi u Zagrebu.

Ono što ne znam, nadogradila sam maštom.

Majda je ostavila muža prije mnogo godina. Pio je i bio prevedar za njezin odrešit karakter. Ima dva sina. Da ih nema, otišla bi u časne, tako je jednom izjavila.


Zavidim joj često. Moj svemir traži temeljito čišćenje od sjećanja. Majda to lako riješi. Šilji olovke, pa upisuje ocjene. Riba podove svoje kuće. Pokušavala sam, ali nakon toga, sjećanja su još preciznija. Majdin dan možeš prerezati skalpelom. Toliko je organiziran i jasan. Prehrana, higijena, posao, prehrana, higijena, posao. Mnogi su ljudi poput Majde i svima im zavidim. Majda emocije ne briše maramicom već Domestosom. Vjerujte, pokušala sam. Majda ima na kosi svaku vlas ukliještenu na svom mjestu. Majda je lijepa žena, unatoč godinama. Ako je uhvati nesanica, rješava po tisućiti put zbirke iz matematike. I potom zaspe. Ja, naprimjer, pokušavam pisati, ali sam nakon pisanja još budnija. Majda nema prijateljice. I ne nedostaju joj. Ja nemam prijateljice i imam one koje mi svaki dan nedostaju, jer ne znam našiljiti olovku i urezbariti im imena u klupe vječnosti. Naprosto, takav je život. Da ubrzam priču, Majda je u mirovini. Postala je baka. Bivši muž joj je umro. Nitko mi nije javio. Nakon toga, omaknu joj se buseni prašine iza garniture u dnevnoj sobi. Kad Majda umre, plakati ću dugo i uporno. Valjda će mi netko već javiti. Da izrazim njezinom sinu bar saučešće, ako ne mogu već sto i jednu godinu nedostajanja.

Nema komentara :

Objavi komentar