Milica Lesjak | Sestre

Tog nedjeljnog popodneva, susjeda Mara, starica blizu osamdesete, opet je nekud žurila. Blago pognuta, s obaveznom maramom oko glave, flanelskom suknjom i neminovnom crnom pregačom, koračala je sitno, oštro i žustro, nešto između običnog koraka i trčkaranja. I uvijek tako, uvijek je žurila kao da je dolazak do cilja bilo pitanje života.

- Našla sam tko će mi dopremiti „prnje“ iz Zagreba, dobaci usput. Ponudio mi se jedan dječarac jutros u dućanu. Nemam više što navući na sebe.


Mara je živjela godinama sama. Vitalna, vrijedna, samo je čekala poziv kako bi nekome nešto pomogla. I ne samo susjedima. Poznavala je čitavo naselje, svaki dan bi ga je propješačila uzduž i poprijeko, a pješice je išla i do nešto udaljenije tržnice i groblja. Susjedu Ivanu je bila glavna pomagačica u sortiranju krumpira, brala je i bobice s divljeg šipka na obližnjem grmlju, čistila grašak, mahune, a o orasima da se ne priča. Čitavu ulicu je oslobađala tog dosadnog posla.

Svi su se iznenadili kad je otišla za Zagreb. Došao njen nećak Štefek i tražio pomoć – majka Greta, ne može više sama, netko se mora o njoj brinuti. Još je u svom stanu, ali teško govori i hoda, on nema vremena, a nije baš raspoložen bilo koga pustiti u veliki dvosoban stan. A i zašto bi? Teta Mara je još zdrava i vitalna.

Greta je bila Marina mlađa sestra, ali čitavog života boležljiva. Iz tog razloga je i Štefek kod tete proveo ne samo rano djetinjstvo, već i završio osnovnu školu. Voljela ga je Mara i kasnijih godina svima se hvalila kako je njen nećak „ glavni“ u nekoj javnoj ustanovi.

- Kako li će snaći u velikom gradu ona, primitivna seoska žena, sa četiri razreda osnovne, koja se nikad nije makla od svog doma, komentirali su susjedi? Vratit će se brže nego što je otišla, nastavljali su samouvjereno. Pogriješili su. Ostala je tri godine – kuhala, čistila, njegovala sestru, pričala po čitave dane, čak i kad joj Greta nije mogla biti sugovornik. Dijalog je vodila i u njeno ime.

Nedjeljom je odlazila u crkvu, a jednom su je prepoznali čak na Velesajmu – vjerovala je kako bi tu mogla sresti nekog iz rodnog kraja.

Rasla su Štefekova djeca. Majčin stan postao je primamljiv, i odluka je pala – tetku vratiti doma, a mamu smjestiti u neki od domova. I to ne u bilo koji dom. Tamo gdje joj živi sestra, bilo bi idealno, imao bi je tko posjećivati, bio je odlučan Štefek u svojoj nakani. Nitko ne zna kako je uspio tako na brzinu ishoditi mjesto, kad se inače na smještaj i godinama čekalo. Tetku Maru, strpao je na brzinu jednog predvečerja, nije mogao čekati ni da se spakira. Sve će joj stvari već dostaviti, reče joj, sada nema vremena. Nikada više nije došao.

Starica je i dalje opravdavala svog prezauzetog nećaka. Gretu je posjetila prve i druge nedjelje, jedino nije one treće, odlučila je otići s lokalnim hodočasnicima u Mariju Bistricu. Kad je sljedeći put došla, Grete nije bilo. Umrla je prije nekoliko dana – rekoše joj. Došao je sin, sigurno je već pokopana.
Sestru Maru, nitko nije obavijestio. Nakon toga se promijenila, Nije izlazila iz vlastitog dvorišta. Sjedila bi na drvenom tronošcu i nijemo gledala ulicu. Prestala je i u crkvu ići. Kao da se i s Bogom posvadila. Tu i tamo, kad bi joj netko spomenuo Štefeka, blago bi se trgla, a donja usna bi joj zadrhtala. Riječi nije bilo. Bez riječi je i ona nedavno otišla. Štefeka nije bilo.