Kolumne

četvrtak, 9. veljače 2017.

Zvjezdana Čagalj | Čežnja


Dolazio je gotovo svakog poslijepodneva na ono mjesto u sjeni gdje ju je prvi put uhvatio za ruku. Bila je tako sićušna, nekako mekana i nježna, bijela i drhtava na njegovom velikom dlanu. Zaljubio se s prvim pogledom u njene zeleno-plave oči. Svakim trenom miris njene duge zlaćane kose raspirivao je do tada neslućenu strast. "Vodi me," rekla je tiho "vodi me do drveta one trešnje koju je posadio još moj pradjed. Želim da ona bude znak našeg trajanja."

Dolazio je i na trogirsku rivu. Točno ondje gdje su te ljetne večeri prepoznavali mirise gurajući se kroz rase, lica, visine,obime...Sve je još tu, jednako kao i tada, jednako kao da ona krade prolaznost. Sjetio se te lude večeri, večeri zvukova koji svojom različitošću, neskladom, nisu nikome smetali, najmanje njima.

Na rivi se ukotvila jahta, jedna od onih kraj koje te strah proći da je tvoja jednostavnost ne ogrebe po presjajnoj provi. „Vaaau, da je jedan đir!“, rekla je nježno dodirnuvši njegov dlan onom slobodnom rukom koja nije već bila u njemu.

„Zapravo, uopće ne bih htjela posjedovati takvo nešto. Više bi mi se sviđalo da je nečija tko bi mene želio provozati. Sve je to samo jedna velika briga i obaveza!“. Duša naivna. Je li znala da svi oni koji takvo nešto imaju, imaju i one koji brinu o tome?!

Sjetio se onog iskričavog smijeha kojim je oborila s nogu sve ozbiljnosti malog pitoresknog gradića kada je baš oko te crne mambe-jahte, vidjela, ne baš uredno posložene, parove isključivo muških cipela. Zauzele su dobar dio rive, a prolaznici su ih zaobilazili kao da su svetinje. Došlo joj je da ih posakriva po gradu, oko Kamerlenga, sv.Marka, ha, čak bi jedne skrila iza malenih putta u krstionici Katedrale. Zamišljala je sve te muškarce kao beduine koji, onako ovijeni bijelim maramama, crnih očiju, bradati, ozbiljni, izlaze jedan po jedan i u šoku stoje na kamenim vrelim pločama rive tražeći cipele. Nije joj bilo jasno kako su znali koje su čije, s obzirom da su bile gotovo jednake, lakirane, uglancane, crne. Zaklela bi se da su i brojevi bili isti. Ona bi trčkarala naokolo i uzvikivala:“Hladno...toplo...vruće...hladno...!“, a oni bi bosonogi tapkali po kamenim kaletama i na vlastitoj koži ćutili zašto se to mjesto toliko voli. I, na kraju bi se smijali, znala je ona to. Sigurno bi se smijali, iako možda i ne bi pronašli svoj par cipela.

Nasmiješio se. Ništa ga nije moglo tako nasmijati kao povijest s njom.
Satima bi stajao na mostu i osjećao vibracije pod nogama.
I na to mu je skrenula pozornost.

Brodice su prolazile kao i tada. Skakutala je na mjestu uzvikujući da je škaklju vrhovi jarbola po bosim tabanima. Šašavica jedna.

Samo nikada, baš nikada nije odlazio na drveni most gdje mu je te večeri naslonila glavu na rame, poklopila sićušnim dlanom djeličak njegove šake i šapnula: „Još malo i ostat ćeš u meni zauvijek!“
Čak se uvrijedio. Još malo? Pa zar nije već? Zar nisu jedno nevjerojatno utjelovljenje sićušne nje u krupnom njemu?

Igrao se Kairosa, boga sretnog trenutka, baš onda kad nije znao kako reći, a ne pokazati ljutnju. Nije znao, jednostavno nije.

„Odakle kipari dolaze?“,pitao bi.

Ona je odgovarala, dok bi joj osmijeh kutrio u lijevom kutku usana:

„Iz Sykiona!“

„Kako mu je ime?“

„Lysppos!“, uvijek bi poskočila kad bi izgovarala ovo.

On bi je uhvatio za bradu, podigao joj glavu i uronivši u plavetnilo beskraja, šapnuo:

„A, tko si ti?“

„Kairos! Ja prebrodim sve!“. Laž joj se nije mogla iščitati. Ni jednim trzajem nije pokazala da zna.

„Zašto hodaš na prstima?“

„Uvijek žurim!“-htjela je potrčati, ali ju je uhvatio gotovo u letu. I opet se smijala! Bože, kako se ona znala smijati!

„Jesu li ti krila na nogama, Kairose?“

„Ja sam brži od vjetra!“, podigla se na prste, poljubila ga u bradu i dodala:“ Od svega sam brži!“

„Zašto ti pramen kose pada na čelo?“, nježno joj je otklonio pramen koji se doista spustio preko oka, kao da sve to nije legenda, nego stvarnost.

„Svatko tko mi dođe ispred to bi razumio,“

Podigao joj je majicu, pomilovao glatku kožu na leđima i nastavio igru-legendu:

„Zašto nemate dlaka na leđima?“

Povukla bi majicu natrag kao da je stid svijeta koji prolazi i odgovorila „kairovski“:

„Tko me preleti nikada me ne može opet uhvatiti, bez obzira koliko žudi za tim.“

„Zašto vas je stvorio umjetnik?“

„Da podsjetim ljude, strance da sam moral svakome u ovoj prostoriji.“

Leteći Kairos je bio uvijek u žurbi i ovako ga je opisao stihovima pjesnik Posidippos tri stoljeća prije
Krista.

Igra je trajala svo njihovo vrijeme, a onda je odjednom,jednako trajući, počela gubiti ushit, bilo je nekako zamorno, teško i sve manje se smijala čudesnim rečenicama nekog davno tjelesno iščezlog gospodina čiji je duh toliko zaokupio njihove večeri.

Saznao je kad se nije pojavila...jednom, drugi put...nikada više...

Na sva zajednička mjesta odnio je plavu ružu. Nije ih voljela. Govorila bi da to nije prirodna boja tog cvijeta. A on nije volio njezin odlazak. Ni on nije bio prirodan. Bio je ljut na život, boga, sebe...nju...na nju, jer mu nije rekla. Možda bi joj mogao pomoći sobom, svojom ljubavlju...možda joj je mogao držati maleni dlan zauvijek...možda...

Trajali su tek jednu jesen, jednu zimu, i pola proljeća. Njeno tijelo mirilo se sa zadnjim trzajem nakon kratke i teške bolesti, a njen duh i sada lebdi baš u krošnji stare trešnje. Sjedio bi. Čekao. Dugo, beskrajno dugo. Sjetio se Godota, sjetio se da nije sam i da čekanje, ma koliko dugo bilo, nije tako bolno teško. Na trogirskom drvenom mostu još jedna jesen ljubila je viziju dvoje tek započetih ljubavnika u tihom odlasku prastare trešnje. U kori debla urezanim imenima dodao je i Godotovo, tek zbog podsjetnika o čekanju.


Nema komentara :

Objavi komentar