Večeras ću pustiti suzu
na tvoje lice
i spustiti usne na tvoje usne.
Samo večeras zapalit ću svijeće
i probuditi stare zvonike,
da poput konjice ognja proždru mrak
kroz vrijeme i vremena,
u trenutku kada proživljavam smrt.
Žedan radosti u tom kaosu smrtne samoće,
zapalit ću noćas
svoju vatru po zidovima sobe
na kojima će gola tijela razigrana
utonut u sol.
Boljet će.
Dođi večeras i vrati me u zaborav
buntom groznice ljubavi,
skorene,
u ovom vremenu krivnje i blještavila
u kojem bliski i dohvatljivi,
slijepi poput kamena,
sve više nalikujemo statui srebrnoj.
Zaustavi se na odlasku,
možda ću se tada ispovjediti Bogu
i živjet ću s nadom da je živjeti moguće.
Samoća mi je svjedok,
pjevat ću te u pjesmi i pri vinu,
kao stranac, kao nitko,
kao mrtvi dekor izbačen sa scene,
zagledan u tvoju daljinu.
(iz zbirke pjesama "Ukleti plivači")
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.