John Keats | La belle dame sans merci

Što te muči o moj pažu,
Da tu samac tražiš spas?
Šaš tek šušti, al' svih ptica
Zanijemio glas.

Što te muči o moj pažu?
Toneš sav u nujne sne?
Vjeveričin silos pun je,
A jesen već mre.

Tvoje čelo bijel je ljiljan,
Boli kap k'o biser čist
Blista, obraz blijedi vene
Kao ružin list.

Gospu ja u polju sretoh:
Kao vila lijepa sva,
Kose duge, noške lake,
Oko joj se sja.


Glavu vijencem joj ukrasih,
Grivne spletoh njoj u čast.
Pogleda me, ja oćutjeh
Svu ljubavnu slast.

Podigoh je na svog konja,
Za sve bijah slijep taj dan;
Pjevaše mi pjesmu divnu,
Kao vilin san.

Korijenja mi slatkog, meda
Divljeg da i mine sjaj:
Govori baš čudnim glasom:
"Ja te ljubim znaj"

Vilinskom me domu vodi.
Plače danju i po noći.
S tri poljupca morao sam
Da joj stisnem oči.

Sve sam kralj i knez i ratnik
- A svak blijed k'o sablast, sjen -
Viču: "La belle dame sans merci!
Zauvijek si njen!"

Tu je mene uspavala;
Sanjah to, što neće proć.
Na obronku brijega hladna
Proveo sam noć.

Zato ovdje jadan lutam,
U samoći tražim spas.
Šaš tek šušti, al' svih ptica
Zanijemio glas.

___________________________

John Keats (London, 31. listopada 1795. – Rim, 23. veljače 1821.), engleski pjesnik, jedna od vodećih figura romantizma.