Kolumne

subota, 18. veljače 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Valentinovo

Piše: Božana Ćosić
 

Tvrdoglave mazge napokon su se osvijestile. Napokon smo se Hrvoje i ja pomirili, odnosno, riješili neuglasice. Tko je popustio? Hmm... teško je reći. Naime sve se odigralo na Valentinovo. Šutke smo izašli na večeru, doslovno je dogovor pao u minuti dok smo još bili na poslu i nijedno nije postavilo nikakvo pitanje jer je to nekako normalno. Ta tko još nije podlegao nepisanom zakonu Valentinova: taj dan se moramo voljeti pa kako god i taj dan moramo prijeći preko svega, uživati i razmijeniti poklone, a sutradan što bude.
Tako se i nama desilo. Kao da danima nismo jedno drugo držali na distanci, podignuli noseve jedno na drugo i tvrdoglavo se držali svaki svoje priče, izašli smo na tu večeru kao najsretniji i najbolji par na svijetu.

To me je bacilo u razmišljanja...

U jednom sam trenutku otvorila oči i shvatila koliko su ljudi srozali bit Valentinova. Toga dana svi će imati koristi: trgovački lanci, parfumerije, cvjećarnice, restorani... pa i mi zaljubljeni jer obradovat će nas „znakovi pažnje“, nježnost i izjave ljubavi. Tog dana prepustit ćemo se čarima i zaboraviti na sve loše. A sutradan? Eh, sutradan... Sutradan smo zapravo razgovarali. Oboje smo uvidjeli svoje greške i ispričali se jedno drugome. Činjenica je da se volimo i da u ljubavi jednako razmišljamo. Za mene je Hrvoje najdivnije biće na svijetu bez obzira na poneke padove. Nikada nisam upoznala pažljivijeg, odgovornijeg i zrelijeg dečka, s jasnim životnim stavovima i ciljevima (osim onog sa zajedničkim poslovanjem – tu je malkice podlegao pritisku prijatelja, ali na vrijeme je shvatio). Ja sam za njega možda malo neodlučna i neozbiljna djevojka, ali svakako vrijedna svakog truda i pažnje jer vrijeme je preda mnom i... potrebno je kako bi zacijelile stare rane. I baš u ime naše ljubavi koja se sve više razvija i postaje dublja odlučili smo odustati od zajedničkog poslovanja ma kako god to Antonio prihvatio. Ništa nije vrijedno naše ljubavi i više si nikada nećemo dopustiti da nas bilo što posvađa. Posvađat ćemo se, to je, kao i u svemu tako i u ljubavi normalno, ali nije normalno da se svađamo zbog razloga nevezanih za ljubav.

I to je to. Valentinovo je za nas bilo ono što i treba biti – potvrda.

Valentinovo nije ljubav na jedan dan nego potvrda ljubavi. To je poput vjenčanja, dana kada ljudi potvrđuju svoju ljubav i obećaju vjernost do kraja života. Zvuči preozbiljno? Možda i jesam preozbiljno shvatila, ali bolje i to nego i dalje slijepo slijediti komercijalno Valentinovo. Jer što mi znači jedan bajan dan ako su ostali čista katastofa. Pretjerujem? Možda je i to točno, ali bolje i pretjerivati nego okretati glavu od problema i glumiti da je sve u redu.

Ne želim se jednog dana probuditi s ulogom žene i majke koja čeka Valentinovo kako bi osjetila ljubav. Želim svaki dan živjeti u ljubavi. Ne trebaju mi pokloni ni cica-maca riječi. Ne trebaju mi tepanja i ne trebaju mi dokazi, jer ljubav se ne treba dokazivati, ona se mora osjetiti u srcu. I osjećam je svaki puta kada mi se Hrvoje nasmiješi u prolazu na poslu, kada mi potajice namigne... Osjetim je kada gledamo film a on me zagrli... kada me pita kako sam, kada su mu važni moji osjećaji... Ništa od toga nisam tražila i što je najvažnije, ništa od toga nije pod pritiskom nepisanog zakona, a sve sam dobila i sve uzvraćam. I nije li to veće i važnije od jednog dana kada se svi „moramo“ voljeti?

Nema komentara :

Objavi komentar